Toga dana rulja je vikala: »Raspni, raspni ga!« Pilat je pitao: »Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice… Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača.» ( Luka 23). Sav narod je vikao: »Krv njegova na nas i na djecu našu!« (Matej 27).
Apostol Petar im je nedugo nakon tog događaja dao na znanje da su učinili strašnu jezivu stvar! «Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste.» (Djela 3). Kroz mnoge periode u povijesti ova Isusova osuda korištena je kao izgovor za antisemitizam.
Međutim, svi smo mi zapravo ubili Začetnika života. To je bilo oličenje i slika naravi i karaktera svakoga od nas! Naša nepravednost nije mogla podnijeti njegovu pravednost. Njegova čistoća i svjelto je previše naglašavalo našu prljavštinu i osvjetljavalo našu tamu: «Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.» (Ivan 3). Kristova čistoća pokazivala je koliko su ljudi loši. Ubili smo samoga Sina Božjega. Ubili smo onoga koji nas je stvorio, koji nam je dao život.
Ima li veće tragedije od ove? Ima li većeg razloga za strah, te gorko naricanje i plakanje od ovog, kad spoznamo što smo učinili? Ne bi li Bog Otac trebao strašnim gnjevom kazniti one koji su ubili njegova Jedinorođenog Sina kojega je poslao kao nadu čovječanstvu, da bude svjetlo svijeta?
Ne govori li o tome i sam Isus u priči o vinogradarima ubojicama? «Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju. Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima? Kažu mu: ‘Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.’« (Matej 21)
Ali onda se događa nevjerojatan preokret! Milostivi Bog Otac oprašta svima onima koji se pokaju i prihvaća ih kao svoju djecu. Smrt njegova Sina postaje sjeme novog života onima koji u njega vjeruju! «Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.» (Ivan 12)
Ono: »Krv njegova na nas i na djecu našu!« odjednom poprima jedno novo i neočekivano značenje! Ta krv nam omogućava oproštenje i pomirenje s Bogom! Omogućava nam novi život, umjesto Božje kazne i osvete. U nastavku svog ovora apostol Petar Izraelcima kaže: »I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši pa od Gospodina dođu vremena rashlade te on pošalje vama unaprijed namijenjenog Pomazanika, Isusa… Vi ste sinovi prorokâ i Saveza koji sklopi Bog s ocima vašim govoreći Abrahamu: ‘Potomstvom će se tvojim blagoslivljati sva plemena zemlje’. Vama najprije podiže Bog Slugu svoga i posla ga blagoslivljati vas da se svatko obrati od opačina svojih.«
«Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom.«… Petar će im: ‘Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.’« (Djela 2).
Dakle oproštenje je prvo ponuđeno Izraelu, a zatim svima onima koje izdaleka pozove Gospodin Bog naš! Ali svi smo jedna narod Božji u Isusu Kristu, nema razlike!
Po krštenju smo prisjedinjeni, ugrađuje u vidljivu Božju zajednicu – u Božju Crkvu. Po krštenju kao djeca saveza ulazimo vidljivu zajednicu saveza s Bogom. Otvaraju nam se vrata Božjeg oproštenja. Bog nam pruža svoju ruku. Međutim, tu Božju milostivu ponudu je potrebno i osobno prihvatiti i uzeti. Tu Božju ponudu koja nam se kroz njegovu Crkvu nudi prihvaćamo kroz pokajanje i vjeru, kroz to da Bogu svjesno kažemo da. Tako primamo vječni život i postajemo Božja svojina zauvijek!
Kroz priznanje: «I ja sam grešnik poput onih koji su raspeli Isusa Krista Sveca i Pravednika i gorko žalim zbog toga! I sada te Bože molim za milost oproštenja koja mi je omogućena samo kroz krv tog istog Isusa Krista Pravednika! Bože, od sada želim živjeti drugačijim životom, na slavu tvog Svetog Imena i radovati se tebi zauvijek!»
Isusova smrt trebala je poslužiti i kao svojevrstan šok ili katarza, da spoznamo za što smo sposobni učiniti i što smo učinili. Učinili smo najstrašniji zločin koji postoji, a Bog umjesto da se osveti, spreman nam je sve oprostiti. Nad time trebamo gorko zaplakati i to je ono što bi nas trebalo promijeniti!
A što je s onima koji se do kraja odbiju pokajati? Što je s onima koje smrt Isusa Krista ne dotakne i ne promijeni? Nad takvima ostaje gnjev Božji: «Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.« (Ivan 3).
Božja riječ nam izriče i jedno posebno i važno upozorenje: «Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, i okusili lijepu riječ Božju i snage budućega svijeta, pa otpali, nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju.» (Hebrejima 6).
Bilo je onih koji su naizgled prihvatili činjenicu da je Isus njihov Mesija i da se mogu spasiti samo na temelju njegove krvi, te bili prisjedinjeni Crkvi. No nakon nekog vremena su se vratili Židovstvu i obdržavanju Zakona. Učinivši to oni su pristlali na raspinjanje Isusa Krista kao neprijatelja i hulitelja. Za takve više nikada nije bilo spasenja!
To je upozorenje i svima onima danas koji su bili prisjedinjeni Crkvi, koji su čuli poruku i bili s nama, a onda na kraju zaniječu Krista, odbace njegovu krv kao neučinkovitu i okrenu se nečem drugom vjerujući da će naći probitak ili mir. Takve više nije moguće obnoviti na pokajanje.
U Poslanici Hebrejima također stoji: «Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i bijesa ognja što će proždrijeti protivnike.» (Hebrejima 10).
Tu se ne misli na fizičke grijehe koje mi u slabosti svog tijela počinimo, već da nema više oproštenja za onoga koji je bio toliko obasjan svjetlošću Božje istine, da se ne može opravdati neznanjem, a ipak se namjerno, zlobno i svjesno odupre Kristu i odbaci ga. Dakle, na takvima leži posebna vrsta osude. Dok uvijek ima nade za one koji u neznanju poriču Božju istinu koju još nisu spoznali, koji se Božjoj istini ne protive svjesno i namjerno, već se Kristu protive u neznanju, ali bi ga prihvatili kad bi im ta istina bila otkrivena (ili bolje, kad im bude otkrivena).
Apostol Pavao nam svjedoči da je bio takav: «…obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebrejâ; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran.» (Filipljanima 3). Apostol Pavao također kaže: «koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri.» (1 Tim 1). No kad je spoznao istinu ostao joj je vjeran do kraja života, sve do svoje mučeničke smrti.
Međutim, svi oni koji konačno odbace Krista završiti će poput zlih vinogradara. Za njih će ono: «Krv njegova na nas i na djecu našu!« poprimiti pogubno značenje. Ta krv Isusova prolivena će za nas imati posljedice ovisno o našem odgovoru. Isus Krist će doći ponovno u slavi! Onome tko ju poriče i ignorira možemo poručiti: «Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen!» (Otkrivenje 1). A oni koji su u Isusu Kristu prepoznali i prihvatili Spasitelja i Mesiju klicati će s mirom i pouzdanjem: «Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!»
Autor: Jasmin Koso
