Zamišljam njegove suze nakon što je konačno mogao prozboriti riječi. Koliko su puta on i njegova žena sjedili zajedno u tišini? Koliko puta su imali iste, bolne razgovore? Koliko su puta razgovarali o imenima? Koliko puta su držali tuđe novorođenče u rukama? Koliko puta su pomislili da je ona možda trudna? Koliko puta su molili za dijete?
I bilo je ondje, u njihovom naručju. San kojeg su prestali sanjati. Sin za kojeg su mislili da ga nikada neće imati.
Poput mnogih očeva koji su dobili svoje prvo dijete, poput mene, čovjek nije mogao pronaći riječi. U ovom slučaju on doslovno nije mogao govoriti. Kada je Zaharija konačno vidio svoga sina, mogao je samo komunicirati pisanjem. Osam dana nije mogao izgovoriti ime svoga sina. Živo se sjećam kada sam prvi puta ugledao našeg prvorođenog. Ne mogu zamisliti osjećaje koje sam osjećao svih tih dana u tišini. Kada bih pokušao, to bi me možda ubilo.
Zašto je Bog zatvorio Zaharijina usta? Nakon što je anđeo Gabriel došao Zahariji reći ono što Bog planira učiniti, čovjek u to nije mogao vjerovati. „Po čemu ću ja to razaznati? Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.“ (Luka 1, 18) Anđelu se nije svidio njegov nedostatak vjere.
„Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne dogodi.“ (Luka 1, 19-20)
Zaharija je držao svog dugo očekivanog sina u tišini, jer je sagriješio protiv Boga, koji je učinio njegovu ženu plodnom. On, svećenik, nije vjerovao onome što je Bog rekao. Zbog toga je Bog učinio da Zaharija ne može govoriti devet bolnih mjeseci. Svaki puta kada bi pokušao govoriti, sjetio bi se svoje nevjere. Njegova nemogućnost govora izgovarala je ono što nitko nije mogao čuti: „Sagriješio sam.“
Nakon toga, jednako lako kao što je zatvorio Zaharijina usta, Bog ih je otvorio.
Okus oprosta
Ako je čovjek bio u tišini gotovo godinu dana, nakon što konačno progovori, svi željno slušaju. Nakon što se Zaharijina sposobnost govora vratila, što je rekao? Ovdje su njegove suze zasigurno počele teći:
„Blagoslovljen neka je Gospodin, Bog Izraelov! On pohodi narod svoj, pripravi mu otkup. Bog spasenja podiže za nas u kući svojega sluge Davida.“ (Luka 1, 68-69) Nakon toga, nekoliko stihova kasnije, izravno je rekao svome sinu sljedeće:
„Dijete moje, ti ćeš se zvati prorok Svevišnjega. Ići ćeš naprijed pred Gospodinom, da mu pripraviš putove, da doneseš vijest spasenja narodu njegovu u oproštenju grijeha njegovih po dubokom milosrđu Boga našega.“ (Luka 1, 76-78)
Je li Božje milosrđe Zahariji djelovalo još nježnije, još stvarnije, sada kada je ponovno mogao govoriti, nakon ostvarenja onoga za što je molio? Božji oprost sine. Bog zaista oprašta. Oprašta grješnicima poput mene. On je zaista milosrdan i dobar, spor na srdžbu i obilno bogat u ljubavi i vjernosti. On pokazuje svoju ljubav tisućama, opraštajući im bezakonja, prijestupe i grijeh. Idi i govori im da je oprost moguć, jer Bog je došao.
Je li moglo biti prikladnije da je dječakovo ime bilo Ivan, što znači ”spašen po Božjem milosrđu”? Tako je Zaharija bio spašen. Tako smo i mi spašeni.
Tko može oprostiti grijehe?
Nedugo nakon toga, rodio se Ivanov dugo očekivani rođak. Još čudesnije dijete. Oprost u ljudskom tijelu.
Kada je Isus započeo svoju službu, jasno je rekao da je došao kako bi proglasio oprost grijeha. Jednoga dana, kada je naučavao i iscjeljivao, oko njega se okupila gomila ljudi; gomila tako velika da skupina muškaraca nije mogla doći blizu Isusu sa svojim paraliziranim prijateljem. Ustrajni u svojoj namjeri, muškarci su otvorili rupu na krovu i spustili su svog prijatelja do mjesta gdje je bio Isus. Od svih stvari koje je Isus mogao reći, primijetite kako je odgovorio: „Kad vidje vjeru njihovu, reče: “Čovječe, oprošteni su ti grijesi tvoji”.“ (Luka 5, 20)
Pismoznanci i farizeji, koji su Ga čuli, bili su bijesni: „Tko je ovaj, što huli na Boga? Tko može opraštati grijehe osim jedinoga Boga?“ (Luka 5, 21)
Postavili su pravo pitanje, ali su izvukli pogrješan zaključak. Krist ih je ispravio, na vrlo upečatljiv način:
„Isus prozre pomisli njihove i reče im: “Što mislite u srcima svojim? Što je lakše reći: “Oprošteni su ti grijesi tvoji? ili reći: “Ustani i hodaj? Ali znajte, da Sin čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe!” I tada reče uzetome: “Zapovijedam ti, ustani, uzmi postelju svoju i idi kući”!“ (Luka 5, 22-24)
Paralizirani čovjek učinio je ono što nije učinio tko zna koliko dugo: „Odmah ustade on pred očima njihovim, uze postelju, na kojoj je bio ležao, i otiđe kući slaveći Boga.“ (Luka 5, 25) Njegove su riječi bile prekrasne, no nije morao reći ništa. Njegove su noge rekle sve. Taj čovjek iscijelio je moje bolesno tijelo. Daleko više od toga, oprostio je mojoj otpaloj duši. On oprašta. Bog zaista oprašta.
Oprosti nam naše grijehe
Taj oprost nije se odnosio samo na posebno buntovne grješnike. To je bila dubinska i svakodnevna potreba svake ljudske duše. Kada su Ga učenici upitali kako da mole, Kristov odgovor bio je zapanjujuće kratak, jednostavan i precizan. Krist im je rekao:
„Kada molite, izgovarajte ovo:
„Oče, sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje.
Kruh naš svagdašnji daj nam danas, i oprosti nam naše grijehe, kao što i mi opraštamo dužnicima našim, i ne dopusti da nas nadvlada iskušenje.“ (Luka 11, 2)
Primijetite, Krist je puno molio, no nikada nije morao moliti ovaj dio molitve. Ne, jednostavno je znao što je svaki čovjek trebao svakoga dana. Ljudima je bila potrebna hrana i zaštita od iskušenja, no za razliku od Krista, ljudima je potreban oprost njihovih grijeha nakon pada u grijeh. Padat će u grijeh, ponovno, ponovno i ponovno. (1. Ivanova 1, 8) Svatko od nas začet je u bezakonju i grijehu. (Psalam 51, 5) Iako je taj stari čovjek umro nakon što smo povjerovali u Krista i dalje se moramo s njime susretati svakoga dana.
Krist nikada nije sagriješio, no znao je koliko grijeh može zavoditi. (Hebrejima 4, 15) Znao je koliko će Ga grijeh koštati. Došao je poništiti učinke grijeha i zbog toga nas uči da molimo za oprost.
Oprost u krvi i mesu
Sve do Velikog Petka, oprost je bio obećanje, stvarno ali nevidljivo. No oprost je postao stvaran nakon Kristovog raspeća. Uhitili su Ga bez naloga, sudili su Mu nepravedno, tukli su Ga nemilosrdno. No ipak, dok su Ga obasipali neprijateljstvom, Krist se molio za njih. Što je molio? „Oče oprosti im, jer ne znaju što čine.“ (Luka 23, 34)
Nakon toga, od slabosti i poniženja na križu, s jedva dovoljno kisika za disanje, izgovorio je oprost još jednoj duši, koja je bila u potrebi. Jedan od razbojnika, koji su bili razapeti s njime, rekao je: „Mi smo zaslužili ovu kaznu za naša nedjela, no ovaj čovjek nije učinio ništa loše. Kriste, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo.“ (Luka 23, 41-42) Oprosti mi moje grijehe. Krist mu odgovori: „Zaista kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju.“ (Luka 23, 43) Je li mogućnost oprosta mogla biti jasnija? Je li čudo oprosta mogli biti više zasljepljujuće? Od pravednih čavala muke, do pravedne nagrade raja u samo jednoj rečenici: oprost.
U idućim trenucima, Krist završava sa svojim plaćanjem nezamislivog oprosta: „Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh!“ (Luka 23, 46) Umiranje Mu nije dalo vlast za opraštanje; On je imao tu vlast prije početka svijeta. Ne, umiranje je opravdalo ono što se događalo još od Vrta. (Rimljanima 3, 25) Bog je oduvijek opraštao ljudima kroz vjeru; sada je imao krv koja je to dokazivala.
Kroz ovog Čovjeka
Nakon što je Krist ustao iz grobnice, ukazao se svojim učenicima i jeo je s njima. Dok su govorili, On im je objašnjavao kroz Mojsija, proroke i Psalme, da svaki dio Pisma ukazuje na Njega. Nakon toga je doveo podučavanje do kraja, uz riječi: „Tako stoji pisano: Krist mora trpjeti i treći da uskrsnuti od mrtvih. U ime njegovo ima se propovijedati pokajanje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema.“ (Luka 24, 46-47) Oprost obećan. Oprost otkupljen. Sada, oprost koji se propovijeda širom svijeta.
Upravo to je bilo ono što je crkva činila. Kada su se na dan Pedesetnice spustili vjetar i vatra, što je apostol Petar rekao? „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.“ (Djela 2, 38) Sjetimo se, Petar je iz prve ruke okusio bogatstva Božjeg milosrđa: „Ne poznajem ga. Ne poznajem ga…. Ne poznajem ga.“ Nakon toga, kasnije, Bog ga je poslao kod satnika kako bi u potpunosti i u punini iskazao dobrodošlicu nacijama u Crkvu. Što je tada rekao? „Za ovoga svjedoče svi proroci, da imenom njegovim primaju oproštenje grijeha svi, koji vjeruju u njega.“ (Djela 10, 43) Kada je Pavao hrabro stajao u sinagogi u Antiohiji, gdje je govorio Židovima neka se pokaju i okrenu Kristu, što je rekao? „Neka vam je dakle na znanje, ljudi braćo, da se po njemu vama propovijeda oproštenje grijeha.“ (Djela 13, 38) Idućeg tjedna cijeli se grad okupio kako bi čuo više. Je li oprost mogao biti istinit?
U svijetu koji je zagađen grijehom i sramom, Crkva je postala svjetionik oprosta. Tisuće su mijenjale jaram krivnje za radost odmora. Bezbrojni milijuni otad su činili isto. Poput Zaharije, suočeni su s užasom grijeha, koje su počinili protiv Boga. Okusili su gorke posljedice. Nakon toga pronašli su oprost; koji je ležao u jaslicama, živio i radio u Nazaretu, nosio križ, uskrsnuo iz groba i sada je Gospodin nad svime.
Kada se rodio, donio je oprost. Kada je umro, davao je oprost. Kada je uskrsnuo, davao je oprost. Kada je uzašao na nebo, ostavio je oprost. Nakon Njegovog čudesnog buđenja, ostao je oprost. Pitate li se i ovog Božića, može li i vama biti oprošteno?
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
