Neka nam Bog da srca koja su otvorena za istinu. Neka Duh Gospodnji padne na nas dok razmatramo ovu pouzdanu riječ proroštva koja nikada neće iznevjeriti.
Otok Patmos je stjenovit, slabo naseljen otok u grčkom arhipelagu. Prirodna prevlaka dijeli otok na dva dijela, oba vrlo stjenovita, gola i ružna. Na pola puta uz strminu planine koja viri iz mora nalazi se Spilja sv. Ivana. Tu, u toj prirodnoj pećini, koju je na planinskoj strani izdubila priroda, Ivan je primio svoje čudnovato otkrivenje. Tu, uz šum valova mora Bog je odmaknuo zavjese koje su visjele između ovoga vremena i vječnosti i dopustio svome sluzi da baci pogled na stvari koje su s one strane.
Kako simbolično da mu tamo, na onom golom, neplodnom mjestu, Bog daje kratak uvid u nebo! Kako slavno je znati da ponekad i mi možemo iz nesretnih iskustava života vizualizirati područja koja su s one strane i čak čuti pjesme anđela koje odzvanjaju iznad hujanja mora života.
Riječi “otkrivenje” i “apokalipsa” znače isto. To je razotkrivanje … odmicanje zavjesa koje zastiru … virenje iza scene. To je kao da se drugi Mojsije popeo na vrh neke visoke grčke Pisge te mu je dopušteno, dok je ovdje na zemlji, imati kratak uvid u stvari koje su sačuvane za otkupljene svete.
Pogrešno je govoriti da je to Otkrivenje sv. Ivana. Ustvari to je Otkrivenje Isusa Krista. Velika duga nadahnuća širi se sa svom veličanstvenošću i ljepotom boja od Postanka do Otkrivenja. Od ljesova u Egiptu i jecaja jedne izgubljene rase, kao što je prikazano u knjizi Postanka … duga nadahnute Riječi nategnula je luk dok nije završila u slavi vječnoga svijeta koji nikada neće upoznati mrlju grijeha. Ona započinje s prividnom pobjedom đavla, ali završava sa zbacivanjem sotone i uništenjem sile grijeha i zla. U Postanku slušamo pogrebni marš … u Otkrivenju kao izbavljeni sa zemlje kličemo od radosti te zajedno s anđelima neba pjevamo pjesmu Aleluja.
Između te dvije knjige … Alfe i Omege Biblije … kakva velika parada patrijarha i sudaca, proroka, svećenika i kraljeva. Vidimo marširanje nacija … panoramu čuda koja je izvršio božanski genij … uvijek otkrivajući i uvijek razvijajući očitovanje božanske volje.
Večeras ćemo u Duhu poći niz hodnike vremena. U Duhu ćemo zaviriti u sedam razdoblja vremena koja ovih sedam crkava predstavljaju, koja je Ivan unaprijed vidio na osamljenom, stjenovitom otoku Patmosu. Slijedit ćemo crkvu niz nesretne strmine vremena dok je gotovo ne izgubimo u tami Mračnoga vijeka. A onda ćemo postupno uzlaziti natrag … natrag … ljestvama godina, dok se zborovi neba ne združe s ljudskim glasovima objavljujući vijest da će “pravednik živjeti od vjere” (Rim 1,17).
“Piši, Ivane, piši”, rekao je Duh, “stvari koje su bile, koje jesu i koje će doći.” Tako je Ivan čuo glas Gospodnji iznad jecanja obližnjeg mora i dao još nerođenim generacijama sedam pisama koja ćemo sad razmatrati.
Neka nam Bog da srca koja su otvorena za istinu. Neka Duh Gospodnji padne na nas dok razmatramo ovu pouzdanu riječ proroštva koja nikada neće iznevjeriti. Aleluja!
Dok čitamo ova pisma sedmorim crkvama moramo se sjetiti da su te crkve stvarno postojale u ono vrijeme. Postojala je crkva u Efezu. Druga je crkva bila podignuta u Smirni. U tim različitim crkvama pojavila su se kritična stanja koja su zahtijevala da se napišu ova različita pisma. Ne može postojati ni najmanje sumnje da se ta proročka riječ Božja odnosila na svaku tu crkvu. Treba se isto tako izjaviti da je tu bilo i upozorenje. A isto tako i osobni zahtjev, što znači da se svaki pojedinac nakon čitanja ovih slavnih istina koje se nalaze u njima može okoristiti tim čitanjem i uzveličati Gospodina.
Ali mi se sad moramo pozabaviti proročkim tumačenjem tih važnih pisama. Ona predstavljaju sedam različitih razdoblja vremena. Ona nam vrlo jasnim jezikom govore o duhovnom stanju crkava od dana kad je Ivan na osamljenom otoku primio poruku od Boga pa sve do kraja razdoblja crkve. Ona nam govore priču o naglom odstupanju od istine, ali nam daju i poruku o djelomičnoj pojavi, a zatim i širenju tame noći otpadništva u završnim danima povijesti crkve.
Kako je čudesna ova divna knjiga koju nazivamo Biblijom! Kad su ljudi, nadahnuti Duhom Svetim, okrenuli proročki teleskop niz hodnik godina, kako su točno unaprijed rekli stvari za koje je Bog znao da će se ostvariti. Nisam fatalist. Međutim, ja vjerujem u predznanje Božje. On je svemudrar i može vidjeti kraj od početka i zna svaki korak u tom maršu čovječanstva od Alfe do Omege.
Efez
Riječ Efez znači poželjan. Ovo je bila crkva koja nije potpuno odstupila od vjere, ali je djelo judaističkog legalizma već počelo stupati na snagu. Opasnost koja se pojavila pred njima nije bila opasnost od vanjskog progonstva, nego od unutarnjeg problema i nevolje. Neprijatelji u nama uvijek su opasniji od onih koji djeluju od izvana.
Nakon onoga što su propovijedali apostoli i nakon utemeljenja crkve u Efezu, nedvojbena je istina da su Židovi, koji su se stvarno obratili na kršćanstvo, počeli propovijedati drugo evanđelje milosti pomiješano sa zakonom. Ono se rodilo u njima. Ono je bilo dio njihova ustrojstva. Oni nisu mogli shvatiti da je milost mogla tako potpuno progutati zakon da nije igrao nikakvu ulogu u spasenju duše ili u razvoju kršćanina.
U svakoj pojedinoj Pavlovoj poslanici nalazimo vapaj srca tog apostola križa dok upozorava crkve protiv tog zla koje dolazi od iznutra. Rodio se nepotreban sektaški duh. U udaljenom Korintu neki su bili pod utjecajem silno rječitog aleksandrijskog Židova Apolona. Drugi u crkvi uživali su u uvjerljivim učenjima i službi apostola Pavla. A neki drugi opet bili su opčinjeni žestokom rječitošću Petra. Započeli su se skupljati oko ljudskog vodstva, stvarajući klike i podjele koje su tvorili ljudi slični po naravi. Oni su zaboravili da je crkva Njegovo tijelo. Jedno tijelo … njegovo slavno tijelo u kojem mora prebivati sama nazočnost Duha Svetog.
Čini mi se da se crkva danas suočava sa sličnom opasnošću. Đavao ne dolazi kako bi nas pokušao navesti da se vratimo u Egipat. On zna da nema koristi pokušavati nas vratiti u život grijeha i sramote iz kojega smo izbavljeni Isusovom krvlju. On dolazi kao anđeo svjetla! On se odijeva u plašt biblijskih definicija i biblijske terminologije. On pokušava podijeliti ovce. On uvijek želi iznijeti neku novu stvar ili započeti novo djelo. On stvara duhovnu ljubomoru i gdje u tome ne uspije, nastoji zapravo obmanuti iskrene ljude nekom doktrinarnom točkom.
Blagoslovljen Duh Sveti nikada ne dijeli. Hvala Bogu za to! On povezuje. On povezuje naša srca konopcem božanske ljubavi i privlači nas tako blizu Isusovom srcu da možemo osjećati otkucaje Nazarećaninova srca. Kako je đavao lukav! Kako bismo trebali moliti da Gospodin čuva vrata naših crkava od prerušenog anđela svjetla koji nastoji prevariti i same izabrane!
Tako je bilo da su u Efezu unutarnje razlike uništavale prvu ljubav i vjeru rane crkve. Kako žalosno da se tjera nazočnost Duha Svetog, da se njegovi darovi gube i da njegov plod pada sa stabla zbog tih nepotrebnih unutarnjih poteškoća! O, kako je potreban povratak na jednostavnost pentekostne sile! O, kako je potrebno uživati u slobodnom dotoku rijeke Božje milosti koja teče preko ravnica ljudskog života! Hvala Bogu da će ta rijeka učiniti da pustinja procvjeta poput ruže i da će se pustinja obradovati i zapjevati zbog slave Gospodnje!
Efez je ostavio prvu ljubav. To je vodilo veliki marš od Pentekosta u Mračni vijek. On je primio sjeme koje će u godinama koje slijede izniknuti u srcu crkve u kukolj i trnje. Bog je to znao i, šapćući u Ivanovo uho glasom Duha, nadahnuo je svoga starog učenika da napiše riječ upozorenja.
Smirna
Sad dolazimo do poruke Smirni. Ovo je bilo razdoblje velikog progonstva. Trajalo je približno do 316. godine n.e. Riječ Smirna znači skršen. Bilo je to razdoblje kad je kršćanska crkva bila skršena. Bilo je to vrijeme kad se iz slomljenih života posvećenih ljudi koji su prošli kroz mučeništvo uzdizao k nebu ugodan miomiris žrtve. Nekoliko stotina godina prije nego se to dogodilo, Bog je znao da će se ostvariti stvari o kojima je Ivan govorio. Upućujući svoga slugu da zapiše, rekao je: “Ovo govori Prvi i Posljednji, onaj koji umrije i oživje” (Otk 2,8). Zašto je rekao ove riječi? Zašto bi unio misao o Alfi i Omegi te smrti i životu? Bilo je to zato jer su to trebali biti dani u kojima će ljudi biti ubijani za svoju vjernost istini Božjoj.
“Poznam tvoju nevolju i tvoje siromaštvo – ali ti si bogat – i grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde da su Židovi, a nisu nego sotonina sinagoga” (Otk 2,9). O, slava Njegovu imenu! On je znao njihova djela i njihovu nevolju i siromaštvo. Bilo je to vrijeme kad su bili pozvani proći kroz veliku nevolju i duboku, duboku žalost radi Gospodina kojega su ljubili. Povijest potvrđuje da je to bilo razdoblje tijekom kojega je rimski zakon konfiscirao imovinu čovjeka samo zato što je ispovijedao da je Kristov sljedbenik. “Poznam tvoju nevolju i tvoje siromaštvo”, rekao je Gospodin, no onda je rekao, “ali ti si bogat”. “Oteli su ti tvoj svjetovni imetak, ali ja ti dajem moju milost. U zatvoru si i slabi, ali ja ti dajem moju snagu.” Siguran sam kako mora biti istina da su u najmračnijem času svojih kušnji morali biti svjesni nazočnosti Gospodina Isusa. Kako bi mogli podnijeti što su podnijeli da on nije bio tamo?
Premazani su bili uljem i voskom i postavljeni u careve vrtove. Dok su carska kola prolazila širokim putem, zapalili su im tijela bakljama tako da su od vatre osvijetljena ljudska bića svijetlila duž puta kojim su prolazila kraljevstva kola. Okrutnost je nadmašila onu tiranina Nerona, koji je počinio samoubojstvo iste godine kad je Pavlu u Rimu bila odrubljena glava. Ove grozote nadmašile su one koje je počinio Domicijan, car koji je zatvorio Ivana i protjerao ga na otok Patmos. Lavovi su se danima čuvali gladni za trenutak kad će moći komadati kršćane na pijesku rimskih arena.
Jeste li ikada zamijetili ove riječi u 10. retku: “… ubrzo će neke između vas baciti u tamnicu, da budete podvrgnuti kušnji, i trpjet ćete deset dana nevolju”? Zašto Biblija govori da će imati nevolju deset dana? Što je Bog znao o tome godinama i godinama prije nego se to dogodilo? U jednom rimskom ediktu iz 170. godine n.e. stajalo je da svaki kršćanin, prije nego bude mučenički ubijen, ima priliku odreći se svoje vjere. Vrijeme dodijeljeno im za to bilo je deset dana. U zatvorskoj ćeliji dobili su deset dana tijekom kojih su se mogli odreći Krista i opovrći svoju vjeru. Tijekom tih deset dana bili su podvrgnuti raznim mukama i ponižavanjima. Na kraju tog razdoblja, ako su odbili odreći se svoga Gospodina, stupali su prema slavnoj mučeničkoj smrti. Tisuće od njih raskomadali su lavovi, ali i dok su umirali, iz njihovih je usta izlazilo divno ime Isus. Je li ikakvo čudo što apostol kaže: “Ne bojte se stvari koje ćete podnijeti! Ostanete li vjerni do smrti, Gospodin će vam dati vijenac života.”
Anđeli su se radovali i hodnici neba vjerojatno su odzvanjali usklicima pobjede kad su tijekom tog razdoblja Smirne ljudi, i mladi i stari, odbili odreći se i zanijekati Krista svoga spasenja. Na njihovim je glavama danas vijenac pobjednika i dijadema onih koji su nadvladali.
Pergam
A onda je u đavoljoj taktici došla neobična promjena. Klatno je otišlo u drugu krajnost. Umjesto da bude progonjena, crkva je postala popularna. Bilo je to vrijeme Pergama.
Bilo je to razdoblje u kojem je crkva pala pod carsku naklonost. Bilo je to razdoblje koje je trebalo biti početak sustava koji će se razviti u crkvenu hijerarhiju. S rukom u ruci hodala je crkva sa svijetom. Vodstvo Duha više se nije prihvaćalo. Pod valom carske naklonosti koji ju je progutao, Isusovo evanđelje bilo je zaboravljeno.
Crkva je još uvijek čvrsto držala Spasiteljevo ime, kao i vanjsku privrženost učenjima nadahnute Riječi, ali u njoj nije bilo Duha. Tu nije bilo stvarnosti. Ovo je bila crkva koja je držala Bileamovu nauku. Sjećate se da je to bio čovjek koji je naučio Balaka kako da pokvari narod koji nije mogao prokleti, rekavši im da će biti savršeno u redu za njih budu li se ženili Moapkama. Žudjeli su za strankinjama iz strane zemlje. Bileam je temeljio svoju tvrdnju na činjenici da je Bog dao neka obećanja bez uvjeta. “Nema potrebe da budete tako sitničavi”, bila je njegova poruka. “Od vas se ne traži da budete odvojen narod. Neka se crkva i svijet ujedine.”
Bio je to slučaj kao sa Samsonom i Delilom. Pramenovi sile odrezani su kontaktom sa svjetovnošću. Dopustite da glasno kažem ovu istinu u vaše uši! Dopustite mi da po Duhu Božjem vičem dok to ne počne odzvanjati hodnicima vašega bića: “Kako se u vašoj crkvi povećava svjetovnost, Duh, sila i nazočnost Gospodnja se smanjuju.” Nema nadomjeska za silu Duha Svetog.
Ako želite, možete koristiti svu zabavu, ukrase i ljuske metode, koji se ubacuju u modernu crkvu, ali dok to činite, istjerujete silu Duha. Možete zadobiti mnoštva, ali kakva korist od toga ako Duh Sveti nije tamo? Postoje ljudi koji vjeruju da su velike zajednice pokazatelj i znak sile. Vrlo je malo crkava koje privlače toliko ljudi kao cirkus, ali nikada nisam čuo da se sila Gospodnja očituje u cirkusu. Zapravo, manjina je ponajčešće u pravu.
Je li crkva ikada bila jača nego kad je imala samo sto dvadeset članova? Je li ikada bila snažnija nego onoga dana nakon što se Duh izlio na Pentekost? Bila je samo djetešce staro jedan dan, ali to djetešce od crkve potreslo je svijet i tisuće su se rodile u kraljevstvo našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.
Prijatelji moji, velika i prijeko potrebna stvar je da imamo silu Duha. Ja ću radije slušati Duhom ispunjena propovjednika u maloj crkvi s prljavim podom, nego pokušati štovati u katedrali koja stoji milijune, ali nema nazočnosti Duha Svetog.
I dopustite mi da vas usput podsjetim kako je često činjenica da manjina ispunjena Duhom postiže više od većine bez njega. Pogledajte Iliju koji se popeo na vrh Karmela. Jedan čovjek postavio se protiv nacije, ali taj jedan čovjek učinio je nešto za Boga.
Bio je to žalostan dan za crkvu kad je sunce carske naklonosti počelo sjati na nju. Bio je to nesretan dan za nju kad je primila odobravanja kneževa, vladara i kraljeva.
Tijatira
Sve brže i brže crkva je silazili i silazila dok završetak tog razdoblja nije opisan u poruci crkvi u Tijatiri. To je razdoblje Mračnog vijeka. Bilo je to vrijeme pojave rimskog sustava te hladnog i okrutnog zahvata raskalašenog svećenstva na jadnom, nezaštićenom narodu. Riječ Tijatira znači neprekidna žrtva. Pitajte bilo kojeg svećenika koje je značenje mise i on će vam reći da je to “neprestana žrtva”; naš blagoslovljeni Gospodin nije okajao grijeh jednom za svagda. Kroz žrtvu mise oni vide da on neprestano okajava. To vodi do nauke o transupstancijaciji. Ta nauka izjavljuje da se hostija pretvara u doslovno tijelo Gospodnje. Ona izjavljuje da se vino pretvara u doslovnu krv Gospodnju.
U to vrijeme nijednom čovjeku nije bilo dopušteno posjedovati Bibliju ako nije pripadao redu svećenstva. Nauku je formulirala crkva i bili ste prisiljeni progutati je htjeli to ili ne. Čovjek je sjeo na prijestolje i, odjeven u raskošnu odjeću, nosio je krunu na glavi. Proglasio se predstavnikom Božjim na zemlji, pa čak i više od toga, upravljao je umjesto Boga. Bog čovjeku nikada nije dao svoju vlastitu slavnu i čudesnu službu. Bog može raditi kroz čovjeka i udostojati se tako činiti, ali nikada nikome od jadnoga posrnulog čovječanstva nije dodijelio odlike Božanstva, službu Duha ili službu Sina. Ako bi tako učinio, bili bismo kao Bog.
Kroz okrutnost i progonstvo crkva je terorizirala čitav kršćanski svijet. U svom nemilosrdnom i pohlepnom zahvatu držala je ispaćena srca mnogih tisuća neupućenih pristaša koji ni na koji način nisu mogli znati stvarnu istinu. Prodavala je indulgenciju i trgovala oproštenjem grijeha. Opravdanje po vjeri bilo je izgubljeno i njegovo mjesto zamijenjeno je bilo opakim sustavom opraštanja svećenika. Krv je postala samo stilska figura i ljudi su svoje grijehe okajavali čineći pokoru.
Nikome nije bilo dopušteno posjedovati Bibliju. Onih nekoliko Biblija koje su postojale lancem su bile privezane za propovjedaonicu i nijednom običnom čovjeku izvan svećenstva nije bilo dopušteno ni da se približi drvenoj propovjedaonici. Je li onda čudno da se tama gusta poput mrtvačkog pokrova spustila na čitav svijet? Mračne, mračne, mračne bile su one godine. Mračna je bila noć koja je obavila duše ljudi i mračno je bilo neznanje koje ih je umotalo u sam mrtvački pokrov praznovjerja i straha.
Kad je Bog na otoku Patmosu kroz silu Duha Svetog progovorio Ivanu, vidio je sve to. Razumio je sve to. Kako su divna tvoja djela, o Gospodine! Kako su neistraživi tvoji putovi! Tvoje znanje je iznad granica našega jadnoga ljudskog shvaćanja.
Sard
Ali postojao je vjeran ostatak … mala vjerna skupina … odabrana od Boga da još jednom nosi u tamu slavnu baklju istine Riječi. Bilo je to razdoblje Sarda.
Bilo je to vrijeme gorućih, veličanstvenih vatri Reformacije. Srca koja su bila skršena okrutnim udarcima prilika morala su vapiti Bogu. Pogledajte redovnika iz Nürnberga koji se penjao stepenicama Sv. Petra u Rimu. Činio je pokoru za svoje grijehe. Nije bilo sumnje u njegovu iskrenost. Istina da je Isusova krv platila za grijeh i da je kroz djelovanje te krvi srce očišćeno, to mu nikada nije palo na pamet.
Iznenada je njegovim zamračenim i praznovjernim umom zabljesnulo svjetlo slavne istine. Moralo je doći božanskim otkrivenjem. Nije došao do tog zaključka svojim proučavanjima. Kao što je Savao bio zbačen s konja na damašćanskoj cesti, tako je Martin Luther bio podignut na noge na stepenicama staroga Sv. Petra. Kad je ovo slavno evanđelje izbilo i preplavilo njegovu dušu poput oceana božanske istine, uzviknuo je: “Pravednik će živjeti od vjere” (Rim 1,17).
Bio je to povik koji se začuo širom svijeta. Đavoli su zadrhtali i demoni se uplašili. Anđeli su se radovali i čitav svijet se divio. “Pravednik će živjeti od vjere!”
Svirepi svećenici zahtijevali su njegov život. Kardinali u crvenom tražili su njegovu krv. Dok je propovijedao dinamičnom silom toga slavnog iskustva koje mu je Bog dao, ljudi su slušali tu istinu i povjerovali. Stotine su bile spašene samo da bi naišle na strašno, nemilosrdno progonstvo rimske crkve. Gnječenje prstiju i lomača nisu mogli zaustaviti veličanstvenost novog iskustva. Mučenja bezbrojnih zatvorskih ćelija nisu mogla iz ljudskih srca izvaditi spoznaju o oproštenju grijeha. Inkvizicija nije mogla ljudima oteti Boga, veličanstvenost njihova nasljeđa.
Anđeli su u tišini čekali kad je taj pobožan, svet čovjek stajao leđima okrenut zidu pred Saborom u Wormsu. Kakav će biti njegov odgovor? Slušajte … on dolazi, on večeras odzvanja hodnicima moje duše i donosi na moje usne Aleluju! “Ovdje zauzimam svoj stav. Ne mogu i neću se povući!”
Vatre Reformacije su gorjele. Slava Gospodnja počela je prekrivati zemlju. Ruka Božja posegla je u Mračni vijek i iz beživotne, otpadničke, praznovjerne, trule crkve on je izveo i stavio svoju ruku na vjeran ostatak, podigavši ga do visočja Reformacije.
Filadelfija
Sad dolazimo do poruke crkvi u Filadelfiji. Ovo je bilo doba “Gospodinu posvećen”. Ovo je bilo vrijeme stupanja crkve natrag na vrhove brda s kojih je sišla. Ovo su bili dani kad se obnovilo mnogo onoga što je bilo izgubljeno. Heroji križa gromoglasno su uzvikivali svoje bojne pokliče visočjima vremena. Braća Wesley, John i Charles, propovijedali su i pjevali i sila Božja je padala te su ljudi doslovce plesali u Duhu od radosti koja je došla sa slavom nazočnosti Gospodnje. Will Carey, otac stranih misija, stavio je svoj život na oltar žrtve, primjer svijetu koji je trebao biti dotaknut silom Božjom.
John G. Payton dao je svoj život Indiji. Robert Moffat otišao je u Afriku kako bi okrenuo ključ u vratima toga mračnog i nesretnog kontinenta. David Hill otišao je u Kinu. Mladi muškarci i žene predali su se predivnom posvećenju toj stvari širenja Isusova evanđelja. Otvarale su se gradske misije. General Booth odnosio je goruću Kristovu poruku u najmračniji dio Londona. Probuđenja su izbijala i slava Božja odzvanjala je s usana ljudi. Zahvaljivanje i slavljenje izbavljenih srca rastvaralo je nebesa. Crkva je bila na svom povratku … povratku do Pentekosta … povratku do onoga što je izgubila.
Želim da vrlo pažljivo pročitate 8. redak ovoga slavnog 3. poglavlja Otkrivenja. Želim da vidite kako je Gospodin pred njih postavio otvorena vrata. Što su bila ta otvorena vrata? Kamo su vodila? Što je bilo s njihove druge strane? Mislim da ja znam.
Sjećate li se kad je prije nekoliko godina počela padati kasna kiša? U dvadeset ili dvadeset pet rasijanih zajednica u udaljenim mjestima širom svijeta sila Božja pala je na molitelje. Bez ikakve veze među nacijama, slava nazočnosti Duha Svetog gotovo je istovremeno dohvatila srca muškaraca i žena, dječaka i djevojčica, i Pentekost se ponovio. Bila je to kasna kiša. U Los Angelesu u Kaliforniji, u Sunderlandu u Engleskoj, u udaljenom Muktiju u Indiji pa čak i u Cantonu u Kini prozori neba su se otvorili i sila Božja izlila je samu nazočnost Duha Svetog.
Laodiceja
Događale su se neobične manifestacije. Postojali su fizički dokazi unutarnjeg djela Božjeg. Crkva je došla do otvorenih vrata. Je li prošla kroz njih? Nije. S čuđenjem je gledala u taj fenomen, a onda, odmahujući glavom, počela je silaziti cestom koja je vodila do razdoblja Laodiceje. Umjesto da uzme padanje sile kasne kiše kao volju Božju i očitovanje sile Božje, dopustila je da joj strah i obeshrabrenje otmu priliku.
Počela je silaziti … silaziti cestom koja ju je trebala dovesti do završnog razdoblja, razdoblja Laodiceje. Ali hvala Bogu, mala skupina ljudi prošla je kroz ona vrata i večeras smo u ovoj dvorani, jer se oni nisu bojali biti vođeni Duhom Božjim. Aleluja! Kako sam sretan da sam ja jedan od njih danas!
Ovaj pokret otkucava samim životom Božjim. Ispunjen je samim dahom neba. On pulsira snagom koja je božanska. Duh probuđenja je u atmosferi koju on izdiše. Slava neka je Bogu! Radostan sam što sam ja jedan od njih danas!
Laodiceja, kakva žalosna riječ! Crkva koja je promašila svoju priliku okrenula je leđa otvorenim vratima i počela putovima otpadništva silaziti u zaborav. Jeste li zamijetili što Bog kaže o toj crkvi? On izjavljuje da nije ni hladna ni vruća. Želio bi da je ili jedno ili drugo. Ona pjeva pjesme i moli molitve, ali tako je prazna i bez stvarne sile Božje. Ona ima svoje vjerovanje, ali to je samo u glavi. Ona ne ulazi u područje iskustva. Ona ima obličje, ali odrekla se sile. Ima križ, ali nema oltara. Kaže da vjeruje u krv, ali ne osjeća očišćenje njezinom primjenom. Hvališe se svojim bogatstvom i svojom moći, ali Bog s gađenjem izjavljuje da će ispljunuti tu crkvu iz svojih usta.
S neba dolazi mišljenje samog Boga izjavljujući da umjesto da je odjevena, crkva je gola. Umjesto da vidi, ona posrće poput slijepca. Umjesto da poznaje radost Gospodnju, jadna je i bijedna. Kakva slika! Kakav žalostan komentar nalazimo u Riječi Božjoj za crkvu koja odbija proći kroz otvorena vrata. Imala je svoju priliku, ali odbila ju je.
Prijatelji moji, dopustite da vam glasno ovo kažem: Nema zamjene za silu Duha Svetog. Vi ljudi iste dragocjene vjere, budite vjerni Bogu; odbijte kompromis. Visoko držite stijeg. Nije daleko dan kad će se vaš Gospodin pojaviti. Kad ga vidimo, bit ćemo poput njega. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!
Dok gledam prema osvijetljenom istoku, vidim izbijanje novog dana. Bit će to dan pobjede, trijumfa i slave. Izbavljeni svih razdoblja vremena glasno će objavljivati njegovu pojavu i nebo će odzvanjati od klicanja svetih. Večeras se penjemo na brda Božja … na putu smo natrag do posjedovanja punine sile starih vremena. Mi ne slijedimo poraženog zapovjednika … mi ne naričemo nad uništenim nadama. Hvala Bogu, mi smo prošli kroz ona otvorena vrata. Hvala Bogu, mi slijedimo vodstvo Duha. Hvala Bogu za pobjedu … slavnu pobjedu … koja će nas na kraju staviti na ulice vječnoga grada čiji je graditelj i tvorac Bog.
Naprijed, sveti živoga Boga! Naprijed i gore, izbavljeni Gospodnji! Pred nama su osvijetljena brda i već odškrinuta vrata našega doma, našega vječnog doma. Slavu, čast, veličanstvo i vlast mi pripisujemo Zapovjedniku našega spasenja, našem pobjedonosnom i trijumfalnom Gospodinu. Njegovo ime je Isus.
Autor: Charles S. Price; Prijevod: Estera Ullen; Izvor: Put života br. 394
