Zašto je Bog rekao Abrahamu da žrtvuje sina Izaka?

U svome hodu s Bogom, Abraham mu se mnogo puta pokorio, ali nijedan ispit nije mogao biti teži od onoga u Postanku 22.

Bog je zapovjedio: „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu” (Postanak 22,2a). To je bio zaprepašćujući zahtjev budući da je Izak bio sin obećanja. Trenutnom poslušnošću, sutradan rano ujutro, Abraham je krenuo na putovanje s dvojicom slugu, magarcem i voljenim sinom Izakom i nešto drva za žrtvu paljenicu. Njegova neupitna poslušnost Božjoj zbunjujućoj zapovijedi dala je Bogu slavu koja mu pripada i stoji kao primjer nama. Kada smo poslušni poput Abrahama, s pouzdanjem da je Božji plan najbolji mogući scenarij, uzvisujemo Njegove osobine i slavimo ga. Abrahamova poslušnost u odnosu na ovu strašno tešku zapovijed uzvisila je Božju suverenu ljubav, Njegovu pouzdanost i Njegovu dobrotu te nam je ostavila primjer koji možemo slijediti. Njegova vjera u Boga kojeg je upoznao i volio smjestila je Abrahama u društvo junaka vjere u Hebrejima 11.

Bog koristi Abrahamovu vjeru kao primjer svima koji dolaze nakon njega kao jedino sredstvo spasenja. Postanak 15,6 kaže: „Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost.” Ta istina je temelj kršćanske vjere, što ponovno čitamo u Rimljanima 4:3 i Jakovljevoj poslanici 2,23. Pravednost koja je pripisana Abrahamu ista je pravednost koja se nama pripisuje kad vjerom primimo žrtvu koju je Bog osigurao za naše grijehe—Isusa Krista. „Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom” (Druga Korinćanima 5,21).

Starozavjetna priča o Abrahamu je temelj novozavjetnog učenja o pomirenju, žrtvenog prinosa Gospodina Isusa na križu za grijeh čovječanstva. Isus je rekao, mnogo stoljeća kasnije: „Abraham, otac vaš, treptio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se” (Ivan 8,56). Slijedi nekoliko paralela između ta dva biblijska izvještaja:

• „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka” (s. 2); „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina…” (Ivan 3,16).

• „Pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi” (s. 2); vjeruje se da je na tom području puno godina kasnije izgrađen Jeruzalem, gdje je Isus bio raspet izvan gradskih zidina (Hebrejima 13,12).

• „Pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu” (s. 2); „Krist [je], suglasno pismima, umro za naše grijehe” (Prva Korinćanima 15,3).

• „Abraham uzme drva za žrtvu paljenicu, stavi ih na sina Izaka” (s. 6); Isus, „noseći svoj križ. . .” (Ivan 19,17).

• „Ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” (s. 7); Ivan je rekao: „Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29).

• Izak, sin, bio je poslušan ocu i pristao je postati žrtvom (s. 9); Isus se molio: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Matej 26,39).

• Uskrsnuće – Izak, u prenesenom smislu i Isus, u stvarnosti: „Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju, prinio Izaka, i taj koji je jedinorođenca prinosio bio je onaj koji je primio obećanje, kojemu bijaše upravljena riječ: ‘Po Izaku ćeš imati potomstvo.’ Mislio je da Bog može i mrtvace uskrisivati. Zato ga dobi sa slikovitim značenjem” (Hebrejima 11,17-19); Isus, „da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima, uskrsnuo” (Prva Korinćanima 15,4).