Postoji jedan tajni grijeh koji sprječava proboj kršćanskog svjedočanstva i uništava kršćansku ljubav. U ovom tekstu doznajte više o tom grijehu!
„Jedan od mojih najzahtjevnijih zadataka kao pastora u ovome trenutku jest stavljati izazove na članove zajednice i držati ih podalje od prijezira.“
Ovo mi je rekao jedan od pastora ranije ove godine, čovjek koji vjerno služi svojoj crkvi na Jugu SAD-a. On voli Krista i voli svoju zajednicu i zbog toga je u ovo vrijeme posebno na oprezu u pogledu nečega što on naziva ”tihim duhovnim ubojicom”; grijehom koji sprječava proboj kršćanskog svjedočanstva i koji uništava kršćansku ljubav.
Radi se o grijehu prijezira, kada promatramo osobu koja sjedi nasuprot nas u klupi i kada pomislimo: „Svijet bi bio bolji ako ti ne bi bio/bila u njemu.“
To nije samo neslaganje; radi se o gađenju, koje je ukorijenjeno u nemogućnosti opažanja Božje slike u osobi koja nam se ne sviđa. To je ponašanje u vezi kojeg je Krist opomenuo u svojoj Propovjedi na Gori. (Matej 5, 21-22)
Moć prijezira
Zbog čega je prijezir sada veliki problem? Zbog toga što je unosan. Djeluje.
U politici, upravo ono što mobilizira jednu stranu su prijezir i nezadovoljstvo, koje protivnici osjećaju jedni prema drugima. Nadahnjujuća vizija je jedan način kako se ljudi mogu okupiti da, ali daleko ih je brže ujediniti ako postoji prijezir prema drugoj strani. U našim kulturama u ovome vremenu, s obzirom na sve moguće podjele, izgleda da je jedini način kako se mogu dokazati čistoća i odanost cilju ako u javnosti izražavamo riječi pune prijezira prema protivničkoj strani.
John Newton je upozorio o ovakvom ponašanju prije stotina godina: „Što god bilo zbog čega vjerujemo u sebe da smo relativno mudri ili dobri, tako da se s prezirom odnosimo prema onima koji ne pristaju uz naše doktrine ili ne slijede našu stranku, dokaz je i plod duha samopravednosti.“
Gdje god da se okrenemo vidimo žarišta za potpaljivanje tog duha samopravednosti. Govori o vječnoj ”ugroženosti” određenih manjina u društvu, bilo da se radi o rasi, etničkoj pripadnosti ili boji kože, političari često puta koriste podrugljiv prijezir kao simbol njihove političke borbe. Glavni medijski kanali hrane ovu zvijer sa onim segmentima koji su kreirani kako bi privukli poglede i doveli do pobune.
VIDI OVO: Je li istina da grijeh nastaje u tajnosti?
Crkva u razdoblju prijezira
Crkva nije otporna na ovakva društvena gibanja. Bez obzira na to sviđalo li se to nama ili ne, danas živimo u svijetu u kojem se prijezir opravdava ili se ponekad očekuje. Čak i gore od toga, ponekad su crkveni vođe kušani u pogledu opravdavanja ili dodatnog poticanja osjećaja prijezira, kao strategije koja se koristi za pokazivanje zajednici da su oni na ”ispravnoj strani”. Sve dokle god je kristalno jasno koga trebamo voljeti, a koga trebamo mrziti, sve će ići glatko.
Ipak, prijezir je tihi ubojica kršćanskog milosrđa. Za prijezir ne postoji mjesto u srcima Kristovih sljedbenika. Prijezir ubija strast za time da vidimo obraćenje u drugima i zamjenjuje evangelički žar za traženjem nedostataka u drugima, bolesnu kompetitivnost i ”uništavanje”; do te mjere da žar za pobjedom nad nekime postaje žar za pobjedom.
A.W. Tozer je o tome pisao:
„Prezir prema ljudskom biću je uvrjeda Bogu, gotovo jednako teška kao idolopoklonstvo, jer iako je idolopoklonstvo nepoštivanje samog Boga, prijezir je nepoštovanje bića koje je On stvorio na svoju sliku. Prijezir kaže o čovjeku: ”Odvratno! Ovaj tip ne vrijedi ništa. Njegovoj osobi ne pridajem nikakvu vrijednost”. Čovjek koji je kriv za takvu ocjenu ljudskog bića nesagledivo je loš.“
Moj prijatelj bio je u pravu kada je prepoznao pokazatelje prijezira u svojoj zajednici i kada se odlučio nježno, ali čvrsto, boriti protiv sklonosti dopuštanja da se mržnja gnoji u ljudskome srcu. On obavlja Božje djelo.
VIDI OVO: Tajni grijesi: Što trebamo znati o njima?
Borba protiv prijezira
Zapanjujuće obilježje, koje je bilo prisutno u gotovo svakoj knjizi koja je opisivala vođe i vojnike u pogledu borbe za ljudska prava u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća, jest koliko su se često borili protiv prijezira. Poznavali su silu mržnje, jer su i sami na svojoj koži osjetili mudrost od svojih susjeda. Kada bi se u njihovim srcima pojavili pokazatelji recipročne mržnje, oni su se trudili iskorijeniti te osjećaje i zamijeniti ih ljubavlju. Ovo je jedan od načina kako su oni nadvladali prijezir, ne samo u pogledu kulturoloških i političkih pobjeda, nego kroz odlučnost da se odnose s poštovanjem prema onim ljudima koji su se prema njima odnosili s prijezirom.
Mračni nagoni, koji iz svjetovne perspektive izgledaju opravdano, zabranjeni su za one koji slijede razapetog Krista. Naš je Kralj odgovorio na podrugljivost i izrugivanje oprostom. Naš nam Kralj govori da trebamo voljeti naše neprijatelje i da trebamo moliti za one koji nas progone, jer čineći tako, ispunjavamo Njegov zakon ljubavi. Kada naš Kralj, kojem je bilo oduzeto dostojanstvo i koji je bio pribijen na drvo poput kukca, odbija dehumanizirati one koji su dehumanizirali Njega, kako mi možemo njegovati prijezir u našim srcima?
Tozer o tome ovako govori:
„Vjera koja nije pročišćena pokorom, poniznošću i ljubavlju, dovest će do osjećaja prijezira prema ne religioznima i moralno degradiranima. Budući da prijezir podrazumijeva bezvrijednu presudu protiv ljudskog brata, prezriv čovjek dolazi unutar Božjeg neodobravanja i dokazuje da se nalazi u opasnosti od paklenih vatri.“
Možda će ispit vjernosti u vremenima moralne dekadencije biti naša ljubav, koju ćemo trebati pokazati prema ljudima koji su radikalno drugačiji od nas. Vjernost se ne prikazuje kroz našu mržnju ”ljudi koje treba mrziti”. Vjernost se ne pokazuje kroz prihvaćanje prijezirnog ponašanja prema ljudima ili strankama koje su trenutno na vlasti u državama. Put križa odbija put podrugljivosti i izrugivanja, bez obzira na to dolazi li to u obliku populističkih strasti ili elitističke snishodljivosti.
Ne smijemo nazivati bubanj što ječi ”hrabrošću”, niti ”cimbal što zveči ”smjelošću”. Umjesto toga, trebamo se izdignuti iznad takve svjetovnosti i njegovati crkveno zajedništvo, koje će biti poput oaze tihe ljubaznosti, kao predah od grijeha, za kojeg Krist tvrdi da će nas odvesti u pakao.
Autor: Trevin Vax; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
