Izvjesni Arnold Fine je opisao što mu se dogodilo kad se jednog hladnog dana spotaknuo na novčanik na ulici.
Fine ga je podigao i vidio da se u njemu nalazi svega tri dolara, ali i presavijeno pismo koje je tu očito stajalo godinama.
Naime, ne samo što je papir tog pisma bio prilično pohaban, nego se na njemu nalazio i vrlo stari datum od kojeg je već tada bilo prošlo šezdesetak godina.
Početne riječi ovog pisma bile su: “Dragi Michaele”, a potpisano je s: “Tvoja Hannah”. Autorica ovog pisma je vrlo emotivno pisala svom dečku da njihova veza mora završiti zbog zahtjeva njezinih roditelja. Međutim, ona završava to pismo riječima: “Uvijek ću te voljeti, Michaele!”
Fine je odlučio ući u trag vlasniku tog novčanika. Na starom pismu još je bila vidljiva Hannahina adresa, tako da je Fine preko informacija uspio doći do njezinog telefonskog broja. Ali kad ju je nazvao, bio je razočaran. Saznao je da Hannah odavno tu ne živi. Osoba s druge strane žice je ipak znala naziv staračkog doma u kojem je bila smještena Hannahina majka.
I tako je Fine nazvao taj starački dom. No opet je bio razočaran kad je saznao da je Hannahina majka umrla.
Pošto je objasnio osoblju cilj svojeg raspitivanja, dali su mu adresu i telefonski broj od Hannah koji su imali u svom registru. Nazvao ga je i doznao da se i sama Hannah nalazi u tom trenutku u staračkom domu. Fine je upitao za naziv tog doma. Dobio je naziv i telefonski broj te ustanove. Potom je želio utvrditi je li Hannah još živa. Ovaj put je imao više sreće. Odgovor je bio potvrdan. Fine je s nestrpljenjem očekivao susret s tom ženom. Brzo se zaputio tamo u nadi da će je konačno sresti.
VIDI OVO: Bila je tinejdžerka kada su joj ukrali novčanik – 58 kasnije su joj ga vratili
Dočekao ga je ravnatelj doma i rekao da Hannah gleda televizijski program na trećem katu. Netko je dopratio Finea tamo i otišao. Fine je prišao i predstavio se Hannah i objasnio joj kako je našao ono njezino pismo. Potom je izvadio presavijeni komad papira i pokazao joj, pitajući je li to ona pisala.
“Da,” odgovorila je, “poslala sam to pismo Michaelu zato što sam tada imala samo šesnaest godina pa nam moja majka nije dopuštala da se više viđamo.” Potom je dodala: “Bio je vrlo zgodan, znate, poput Seana Conneryja!” Pritom su joj se oči zaiskrile. Fine je osjetio da se iza ovih riječi skriva velika ljubav prema Michaelu, koja je očito još bila prisutna. “Da, Michael Goldstein je bilo njegovo ime. Ako ga nađete, recite mu da često mislim na njega i da se nikada nisam udavala. Nitko mu nije bio ravan”, kazala je brišući suze. Fine joj se zahvalio na tome što je odvojila vrijeme za njega i otišao.
Na izlazu iz doma prišao mu je pripadnik službe sigurnosti. Fine mu je ispričao cijelu priču i rekao: “Barem sam uspio izvući prezime tog čovjeka. Ime mu je Michael Goldstein.”
“Goldstein?” – ponovio je zaštitar. “Izvjesni Mike Goldstein živi tu na osmom katu.” Fine se okrenuo na petama i ponovno ušao u zgradu; popeo se na osmi kat i tamo upitao za Michaela Goldsteina. Bio je upućen do starijeg gospodina. Fine ga je upitao: “Jeste li možda izgubili novčanik?”
“O, da, izgubio sam ga kad sam jučer išao u šetnju”, odgovorio je Michael. Fine mu je predao novčanik i upitao je li njegov. Michael je bio oduševljen. Počeo se zahvaljivati za pronađeni novčanik, no Fine ga je prekinuo: “Moram vam nešto reći”, priznao je. “Pročitao sam pismo iz vašeg novčanika.” Michael je bio malo zatečen. “Pročitali ste pismo?” – pitao je oprezno. “Da, gospodine, i imam daljnje vijseti za vas”, nastavio je Fine. “Mislim da znam gdje je Hannah.” Michael je problijedio. “Znate gdje je ona? Kako je?” – procijedio je.
“Ona je dobro i jednako je privlačna kao kad ste je upoznali.”
“Možete li mi reći gdje se nalazi? Tako bih je volio nazvati. Znate, kad je to pismo došlo do mene, moj život je završio. Nikad se nisam oženio. Nikad je nisam prestao voljeti.”
“Pođite za mnom”, rekao je Fine. Uzeo je Michaela za lakat, doveo ga do lifta i spustili su se do trećeg kata. U tom trenutku pridružio im se i ravnatelj doma.Ušli su svi zajedno u Hannahinu sobu.
“Hannah,” prošaputao je ravnatelj, pokazujući prema Michaelu. “Poznajete li ovog čovjeka?”
Ona je namjestila naočale i pogledala u Michaela. Tada joj je on progovorio s knedlom u grlu: “Hannah, ja sam, Michael.”
VIDI OVO: Na putu do teretane je izgubila novčanik, a onda joj se na vratima pojavio nepoznati muškarac
Ona je ustala dok joj je prilazio, a potom su se jedno drugom bacili u snažan i dug zagrljaj. Držali su se dugo, sve dok nisu osjetili da ne mogu više stajati na nogama. Zatim su sjeli, držaći se za ruke, te su onako ozarenih lica, ovlaženih od suza, užurbano pričali o brojnim godinama koje su ostale iza njih, kao da su nastojali nadoknaditi propušteno.
Ravnatelj i gospodin Fine su se u tom trenutku počeli osjećati kao da narušavaju nešto sveto, tako da su neprimjetno izišli iz prostorije, ostavivši ovo dvoje staraca da uživaju jedno u drugom.
Tri tjedan poslije, Arnold Fine dobio je pozivnicu za vjenčanje između 76-godišnje Hanne i 86-godišnjeg Michaela. Fine je završio ovu priču riječima: “Kako je dobro djelo Božje.”
Izvor: Kad Bog šuti, str. 273-276. Frederik Miler, Znaci vremena, Zagreb, 2013.
