U jednom od Evanđelja nalazi se najkraći stih u Bibliji. Zašto je važan?
Prije rasprave o najkraćem stihu u Bibliji, važno je prepoznati da su brojevi stihova kasniji dodatak biblijskom tekstu. Oni su nam svakako od velike pomoći, ali nemaju neko posebno značenje. Također, određivanje najkraćeg stiha u Bibliji nije tako lako kao što se čini. Idemo li riječima ili slovima? Koristimo li izvorne jezike ili prijevod na hrvatski?
Najkraći stih u Bibliji
I zaplaka Isus. (Ivan 11, 35)
U odlomku iz Ivana 11, Isus je plakao kada je čuo za smrt svog prijatelja Lazara. Naravno, Isus je znao da može, i hoće, oživjeti Lazara, ali je također znao za bol i patnju koju smrt donosi onima koji izgube voljenu osobu. Smrt je posljedica grijeha i uvijek će biti podsjetnik da stvari na ovoj zemlji nisu onakve kakvima ih je Bog zamislio. Bog je dao Adamu i Evi svoju savršenu ljubav, ali oni su podlegli vlastitim požudama, a grijeh i smrt su ušli u svijet. Mi plačemo kada nam umre voljena osoba, a Isus je plakao kada je Lazar umro (Ivan 11, 35). A sljedeći stih govori o dubini Njegove tuge: “Nato su Židovi govorili: “Gle, kako ga je ljubio!” (Ivan 11, 36).
Isus je još plakao …
Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim. (Luka 19, 41)
Bog je Adamu i Evi dao savršen vrt i savršeno zajedništvo s njim. Kada su zgriješili, izgubili su sve. Ali Bog je u svojoj milosti počeo pripremati način da spasi čovječanstvo. Podigao je narod i dao mu zemlju koja će biti njihova vlastita. U toj Obećanoj zemlji nalazio se Božji grad, Jeruzalem, grad mira.
Bog je prvo svom narodu dao vrt, a zatim im je dao grad – mjesto za stanovanje, grad na brdu. Pa ipak, u svojoj neposlušnosti, nisu ga uspjeli održati svetim i odvojenim za Božju svrhu i plan. U Luki 19, 41 Isus je gledao na Božji grad, i, baš kao u prošlim vremenima, Jeruzalem je sada bio grad pod kontrolom poganske svjetske sile.
Budući da je bio Bog, Isus je znao “sve što će mu se dogoditi” (Ivan 18, 4). Poznavao je do detalja događaje koji će uslijediti ubrzo nakon što ga izda jedan od Njegovih vlastitih učenika. Znao je da će se podvrgnuti suđenju na kojem će lagati svi protiv njega. Znao je da će mnogi, koji ga budu slavili kao Mesiju, uskoro tražiti Njegovo raspeće (Luka 23, 23). Znao je da će biti bičevan gotovo do smrti prije nego što mu zabiju metalne šiljke u tijelo. Zasigurno, te su stvari utjecale na Njegovu veliku tjeskobu i tugu.
On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. (Hebrejima 5, 7)
Prilikom utjelovljenja, Isus je preuzeo ljudsku narav i prigrlio sve emocije koje ljudi doživljavaju u životu. To je jasno prikazano u Evanđeljima dok Isus pokazuje emocije radosti, ljutnje i tuge.
