Kakve je riječi Krist uklesao u kruh i vino? Kakav glas proizlazi iz Posljednje večere?
One noći kada je bio izdan, naš Gospodin Isus želio je svome narodu dati znak ljubavi saveza. Kao što je to Bog nekoć pokazao Noi dugom, kao što je pokazao Abrahamu zvijezde i kao što je posvetio Šabat za Izrael, tako je Krist želio svojim učenicima, ali i nama, pružiti neki opipljiv simbol Njegovih obećanja, neki vidljivi pečat Njegove vjernosti. Zbog toga je prelomio kruh na pola i nalio je vino u kalež.
Kruh i vino, štruca i kalež; kroz ove elemente naš razapeti, uskrsnuli i Gospodin koji vlada, nama proglašava svoje pobjede. Govori nam tko smo. Daje nam pred okus nadolazećeg Kraljevstva, u kojem će ponovno On imati čelno mjesto na večeri, ovoga puta bez nadolazeće tuge.
No, ako ćemo primiti Kristovu zavjetničku ljubav u ovome obroku, ne samo kruh i vino ili krekere i sok, potrebno nam je jasno značenje ovih elemenata.
Kakve je riječi Krist uklesao u kruh i vino? Kakav glas proizlazi iz Posljednje večere?
Kruh i vino
Kada je za vrijeme Posljednje večere, Krist u ruke uzeo kruh i vino, rukovao je objektima koji su blisko povezani s prošlošću Izraela. O kruhu i vinu često čitamo u Starome zavjetu i u Kristovoj službi. Ovdje je kruh bio dobro ispečen, a vino dobro ostarjelo.
Na najosnovnijoj razini, kruh i vino održavali su Božji narod na životu. (Postanak 27, 28; Levitski zakonik 26, 26) Oboje su bili temelji prehrane Izraelaca; kruh zbog jednostavnosti i pouzdanosti žitarice, vino jer je voda bila vrlo rijetka u drevnom Bliskom istoku. Iz tog razloga, kruh i vino bili su također vrijedni darovi i simboli prijateljstva i gostoljubivosti, od Boga prema čovjeku, (Psalam 104, 15) kao i od čovjeka prema njegovom bližnjem. (Postanak 14, 18; Ruta 2, 14)
Na isti način, kruh i vino reflektiraju blagoslove i prokletstva, iz Božjeg saveza s Izraelom. Kada bi narod hodao blisko s Bogom, tada bi jeli kruh i pili vino u izobilju. (Ponovljeni zakon 7, 13) Kada bi otišli od Boga, nestašica bi pogodila njihova polja i vinograde. (Hošea 2, 9) U konačnici, kruh i vino mogli bi poslužiti kao simboli eshatološke nade Izraela, kada će Bog uništiti smrt i cijelom svom narodu podariti gozbu. (Izaija 25, 6-8; 55, 1-2)
„Evo dolaze dani – riječ je Jahvina – kada će orač stizati žeteoca, mastilac grožđa sijača, kad će planine procuriti mladim vinom i svi se bregovi prelijevati njime.“ (Amos 9, 13, pročitajte i Jeremiju 31, 12)
Mogli bismo spomenuti dodatne poveznice, no ove će biti dovoljne za pružanje nekog osjećaja pozadine zbog čega je Krist upotrijebio kruh i vino. Nije slučajno to što je za vrijeme svoje službe, Krist umnažao oboje (Ivan 2, 1-11; 6, 1-14), što se povezao s oboje (Ivan 6, 35; 15, 1), što je posvetio oboje za službu u obrednom obroku Crkve (Luka 22, 14-20) i što je obećao u dobu koje dolazi. (Luka 22, 18; Otkrivenj 2, 17) Održavatelj života, darivatelj, stvaratelj saveza, dovršitelj, Krist je Izraelov Bog u tijelu.
No, možemo biti i precizniji. Kada je Isus uzeo kruh i kalež, ne samo da je uzeo u ruke povijest Staroga zavjeta i otkrivenje, nego je također i dodao neke stvari, koje su sada osnažene i ispunjene u Njemu.
Kruh Pashe
Krist je institucionalizirao Gospodnju Posljednju večeru na dan koji je već bio ispunjen važnošću: Pashu. (Luka 22, 11) Stoljećima, obitelji Izraela okupljali su se na Pashu kako bi jeli meso zaklanih janjaca, zajedno s gorkim, poljskim biljem i beskvasnim kruhom, kako bi se prisjetili noći kada ih je žrtvena krv zaštitila od Božjeg gnjeva. (Izlazak 12, 7-13; 42) Bog je sudio faraonovoj zemlji, sudio je svojim neprijateljima i spasio je svoj narod u čudesnom činu izbavljenja. Zbog toga su se Izraelci svake godine prisjećali vremena da, iako su jednom bili robovi, sada su Božji otkupljeni.
No na ovu Pashu, kada se Krist okupio sa svojim učenicima u gornjoj sobi, nije gledao u prošlost nego u sadašnjost: usmjerio je svoj pogled ne na janje, nego na sebe. Nakon što je uzeo beskvasni kruh, izrekao je zahvalu, slomio Ga je i rekao: ”Ovo je moje tijelo, koje vam je dano”. (Luka 22, 19) Time što je dodao Posljednju večeru Pashi, Krist je učinio nešto izvanredno: pruža svojim učenicima poznate kategorije za razumijevanje obroka saveza, čak i ako je ove kategorije povećao izvan njihovog očekivanja. Poput obroka Pashe, Gospodnja Posljednja večera podsjeća na izbavljenje od ropstva u prošlosti i proglašava one koji je svetkuju Božjim otkupljenim narodom. Za razliku od Pashe, janje Posljednje večere je sam Krist, čija nas krv štiti, ne samo za jednu noć, nego za vječnost. (Hebrejima 9, 12) Smrt kojom je umro, umro je za sve nas: smrt koja se dogodila jednom. (Hebrejima 9, 26) Otkupljenje od progonstva koje je postigao, spasila nas je od grijeha, smrti i pakla, ne od faraona. (Kološanima 1, 13-14)
Svaki puta kada Božji narod jede kruh, tada, zajedno s Pavlom govorimo da je Krist, naše pashalno Janje, bilo žrtvovano (1. Korinćanima 5, 7) i proslavljamo festival Božje naklonosti, koja neće nikada prestati. (1. Korinćanima 5, 8)
Kalež saveza
Kalež Gospodnje večere, poput kruha, sadrži poveznice s obrokom Pashe, no također nas dovodi do prizora, koji se događa nedugo nakon nje. Nakon što je Izrael otišao iz Egipta, nakon što je prošao kroz Crveno more i nakon što je čuo Božji Zakon na Sinaju, Mojsije ih je pošpricao žrtveničkom krvlju. (Izlazak 24, 8) Sada su bili Božji narod po savezu i Bog sam je bio njihov Bog. (Izlazak 6, 7)
Krist, prisjećajući se trenutka sklapanja saveza, pruža vino boje krvi svojim učenicima govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.“ (Luka 22, 20) Ovdje Krist ponovno objašnjava Gospodnju večeru kroz poznate kategorije i ovdje ih ponovno čudesno objašnjava. Jer Njegova krv i savez su daleko, daleko bolji.
U kaležu, ne dobivamo krv koza i teladi, koja ”nikada ne može uzeti grijehe” (Hebrejima 10, 11), nego ”dragocjenu krv Kristovu”. (1. Petrova 1, 19) Kristova krv ne samo da pročišćava tijelo, nego pročišćava savjest (Hebrejima 9, 14), ne samo da pokriva grijeh određeno vrijeme, nego ga pokriva zauvijek. (Efežanima 1, 7; 1. Ivan 1, 7) „…i Posredniku novog Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove,“ (Hebrejima 12, 24) koja ne traži osvetu nego milosrđe. Svojom krvlju Krist je osigurao vječno za svoj narod: vječno otkupljenje, koje donosi vječno nasljeđe, vezano unutar vječnog saveza. (Hebrejima 9, 12; 16; 13, 20)
Isto tako, kao što Krist to objašnjava, govoreći o Jeremiji, Njegova krv kupuje ”novi savez” (Luka 22, 20; Jeremija 31, 31) i zaista bolji, budući da ”sadrži bolja obećanja”. (Hebrejima 8, 6) Unutar novoga saveza, Bog piše novi Zakon, ne na kamenu nego u srca, poznat je kod najvećih i najmanjih i obećava zavjetni zaborav, koji je veličanstven koliko je i božanstven: „…jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.“ (Jeremija 31, 34)
Sve zbog toga što je Krist, naš dragocjeni Gospodin, uzeo kalež osude s naših usana i zamijenio ga vlastitim kaležom naklonosti. Na križu se dogodilo sljedeće: „Ti koji si pio iz ruke Jahvine čašu gnjeva njegova. Ispio si pehar opojni, do dna ga iskapio. Iz ruke ti, evo, uzimam čašu opojnu, pehar gnjeva svojega: nećeš ga više piti.“ (Izaija 51, 17; 22) Sve to kako bi u našim rukama to mogao biti kalež blagoslova. (1. Korinćanima 10, 16) Koji se uvelike prelijeva. (Psalam 23, 5)
Naš kruh i kalež
Kruh i vino, vekna i kalež. Izgledaju vrlo obično, no njihova slava je nemjerljiva. Dovoljno maleni da stanu u dlan, a dovoljno veliki da drže svijet. Jedemo ih i pijemo u trenutku, no taj trenutak čvrsto obuhvaća prošlost i budućnost. (1. Korinćanima 11, 26)
Kakve riječi pronalazimo uklesane u tim elementima? Kakav glas se čuje iz Gospodnje večere? Ukratko: ovaj; U Kristu, našem Kruhu Života i istinskoj Vinovoj lozi, Bog nas je zaštitio od svoga pravednog gnjeva, izbavio nas je od grijeha i Sotone i povezao nas je sa sobom, u savezu koji je vječan.
Uzmite dakle i jedite. Uzmite i pijte. Okusite Kristovu ljubav zavjeta.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
