Onaj strašni pogled na pakao nikada neće iščeznuti iz mojih misli, ali ni one predivne stvari koje sam vidio u nebu.
Jedan od najzanimljivijih slučajeva oživljenja kojega se mogu sjetiti, tiče se Georgea Lennoxa poznatog konjokradice iz pokrajine Jefferson.
Tada je izdržavao drugu kaznu. Sud u Sedgquick-u ga je prvi puta poslao u zatvor zbog sličnog prijestupa – krađe konja. U toku zime 1887. i 1888. radio je u rudnicima uglja. Mjesto, gdje je radio, učinilo mu se opasnim.
Otišao je svome nadzorniku i rekao mu to, ali ovaj je nakon provjere izjavio da nema opasnosti i naredio je Lennoxu da se vrati na svoj posao. Zatvorenik je poslušao nalog, no nije radio ni sat vremena, kada je okno zasulo i njega potpuno zatrpalo. Kada je primjećeno da nije došao na ručak, pošli su da ga traže i pronašli su ga ispod hrpe kamenja, ali već mrtvog.
Bio je odnesen i nakon pregleda zatvorskog liječnika proglašen mrtvim. Njegovo tijelo su odnijeli u bolnicu gdje su ga oprali i spremili za pogreb. Napravljen je lijes i donijet u bolnicu. Pozvan je pastor da obavi pogrebnu službu. Bolnički upravitelj je zapovjedio dvojici kažnjenika da mrtvoga skinu sa dasaka i stave ga u lijes. Poslušali su, jedan je prihvatio uzglavlje, a drugi kod nogu. Kada su bili sred prostorije onaj što je bio kod uzglavlja, spotaknuo se na neki predmet, izgubio ravnotežu i ispustio mrtvaca.
Glava mrtvaca je pala na pod i na veliko iznenađenje svih prisutnih čuo se duboki uzdah. Nato su se otvorile oči i pokazali su se i drugi znaci života. Do dolaska pozvanog liječnika za oko pola sata “mrtvac” je tražio da mu pruže čašu vode i pio je. Lijes je odnesen i kasnije upotrebljen za pogreb drugoga zatvorenika. Njegovo pogrebno odijelo je također bilo uzeto i ponovno su ga obukli u kažnjeničko odijelo. Kod pregleda je ustanovljeno da mu je jedna noga slomljena na dva mjesta, a imao je i druge povrede. Ostao je u bolnici oko šest mjeseci, a zatim je ponovo išao na posao.
Doznao sam za ovo njegovo iskustvo, da je bio proglašen mrtvim, ukratko nakon toga, kako se to dogodilo, od kažnjenika koji je bio s njim. Gonjen znatiželjom želio sam da se upoznam s Lennoxom, da čujem iz njegovih usta i za to mi se pružila prilika nakon nekoliko mjeseci.
Iz ovog rudnika su me odveli u jedan kažnjenički ured, da objavim najnovije vijesti. Jednoga dana kada su tamo razgovarali o tome događaju, kako je oživio, upravo je taj čovjek prolazio kroz kancelariju i pokazali su mi ga. Predao sam mu papirić u kojem sam ga zamolio da dođe u moju radnu sobu. Odazvao se i tu gdje smo se upoznali, čuo sam iz njegovih usta o ovom rijetkom događaju. Bio je to mlad čovjek oko trideset godina. Nije bio okorjeli zločinac, bio je vrlo inteligentan i oštrouman. Jedna od najinteresantnijih stvari za njega je ono što se s njime dogodilo u vrijeme kada je bio mrtav. Kao novinar stenograf, zabilježio sam ovu povijest onako kao što je on iznosio.
Ovako je počeo:
Cijelo to jutro sam imao neki predosjećaj da će se nešto strašno dogoditi. Zbog tog predosjećaja sam bio tako uznemiren da sam otišao kod svog nadzornika, gospodina Grusona i rekao mu kako se osjećam i zamolio sam ga da dođe i vidi moje okno, gdje sam kopao ugljen. Kada je došao izgledalo je da je izvršio temeljiti pregled, zapovjedio mi da se vratim na posao, rekavši da nema nikakve opasnosti, misleći da se samo bojim. Vratio sam se na svoj posao i nisam kopao ni jedan sat, kada se najednom smračilo. Učinilo mi se da su se preda mnom otvorila velika željezna vrata i ja sam kroz njih ušao, pri čemu sam postao svjestan da sam mrtav i da sam kročio u drugi svijet. Nisam nikoga vidio niti čuo bilo kakav zvuk. Iz nekog meni nepoznatog razloga prošao sam kroz ova vrata i prošavši tako jedno izvjesno odstojanje, došao sam do obale jedne velike rijeke. Nije bila ni tama ni svijetlo nego onako, kao što je po noćnoj mjesečini. Nisam dugo čekao na obali ove rijeke kada sam čuo zvuk veslanja u vodi i ugledao sam neko stvorenje u kanuu, koje mi se približavao. Stvorenje se u mene na čas zagledalo, zatim mi rekao da je došao po mene, da trebam ući u kanu da bi me prevezao na drugu stranu. Poslušao sam. Nismo progovorili ni jednu riječ iako sam želio da pitam tko je on i gdje se ja nalazim. Učinilo mi se da mi je jezik prirastao uz nepce. Nisam mogao da izgovorim niti jednu riječ. Konačno smo stigli na drugu obalu. Izašao sam iz kanua, a lađar mi se izgubio iz vidika.
Prepušten samome sebi, nisam znao, što da činim. Pogledao sam ispred sebe i vidio sam dva puta koji su vodili kroz dolinu tame. Jedan je bio širok i izgledao je znatno utaban. Drugi je bio uska staza koja je vodila u drugom smjeru. Odlučio sam da idem utabanim putem. Nisam mnogo odmakao kada mi se učinilo da se spušta tama. Ponekad je iz daljine zasjalo veliko svjetlo i tako mi je osvjetljavalo put.
Odmah zatim mi je pristupilo neko biće koje ne znam opisati. Mogu samo donekle da opišem njegov izgled koji je bio strašan. Izgledao je kao čovjek, ali je bio mnogo snažniji od bilo kojeg čovjeka kojega sam vidio. Bio je visok najmanje deset stopa, pozadi je imao dva krila. Bio je crn kao ugljen koji sam kopao i bio je potpuno gol. Držao je u rukama koplje čija dužina je bila oko 15 stopa, a njegove su se oči sjale kao ognjene kugle. Zube je imao bijele kao biseri, a bili su duži od 3 cm. Nos, ako se može tako nazvati, bio je neobično dug, širok i plosnat. Imao je dugu kosu, tako da mu je padala preko ramena. Njegov glas je ličio na rikanje lava iz jazbine.
Bilo je to za vrijeme pojave svjetla. Kada sam ga prvi puta vidio, drhtio sam kao jasikov prut. Podignuo je koplje kao da će me probosti. Odjednom sam stao. Strašnim glasom koji kao da još čujem pozvao me je da ga slijedim, jer da je poslan baš po mene, da me prati na putu i tako sam ga slijedio. Što bi drugo i mogao?
Kada je prešao izvjesni dio puta, prepriječila nam se velika planina. Sa strane je bila tako okomita i glatka kao da je bila rasječena na pola i da je jedna polovina odstranjena. Na glatkoj strani sam pročitao jasno pisane riječi; “Ovo je pakao”. Moj pratilac je prišao glatkoj litici, 3 puta je po njoj udario drškom koplja i potom su se otvorila divovska vrata i mi smo ušli unutra.
Neko vrijeme smo išli kroz egipatsku tamu. Čuo sam samo teški bat hoda mojega pratioca i išao sam za njim. Cijelim putem sam čuo teške uzdahe kao da netko umire. Što dalje uzdasi su bili sve glasniji i na kraju sam čuo zapomaganje: “Vode, vode!” Kada smo prošli kroz unutarnja vrata čulo se na milijune glasova u daljini i zapomaganje: “Vode, vode!” Najednom su se na kucanje mojega pratioca otvorila druga vrata i tu sam opazio da smo kroz tu planinu već prošli i preda mnom se pokazala prostrana ravnica. Tu me je pratilac ostavio da bi vodio druge duše do toga cilja.
Ostao sam na tome otvorenom prostoru, kada je k meni prišlo neko biće koje je mjesto koplja imalo mač. Došlo je da mi kaže o mojem budućem izgubljenom stanju. Govorio je glasom koji je moju dušu ispunjavao užasom: “Ti si sada u paklu, za tebe više nema nade” rekao mi je. Kada si prolazio kroz planinu na tome putu čuo si vapaje i viku izgubljenih duša kako su tražili vode da ovlaže svoje suhe jezike. Uz taj prolaz su vrata koja vode u ognjeno jezero. To će uskoro biti mjesto tvoje sudbine I tako ćeš doći do mjesta mučenja iz kojega više nikad nećeš izaći jer nema nikakve nade za one koji tamo uđu, sada još možeš ostati na ovoj ravnici gdje se dozvoljava svim poginulim dušama da vide kako su se mogli radovati umjesto što moraju trpjeti. Nakon ovih riječi sam ostao sam. Je li to bilo zbog straha, ne znam, ali kao da sam osjetio ošamućenost. Nesvjestica je zavladala cijelim mojim bićem. Snage su me ostavile. Noge su mi otkazale poslušnost, nisu me mogle držati. Svladan, klonuo sam bez snage na zemlju. U polusnu čini mi se da sam sanjao.
Visoko nada mnom vidio sam u daljini predivni grad o kome čitamo u Bibliji. Kako su samo prekrasni njegovi zidovi od jaspisa! Vidio sam u velikoj daljini velike površine prekrivene prekrasnim cvijećem. Vidio sam živu vodu i stakleno more. Veliko mnoštvo anđela s pjesmom je prolazilo kroz gradska vrata, predivno su pjevali. U tome mnoštvu sam vidio dragu majku, koja je prije nekoliko godina umrla od srčane bolesti zbog mojih grijeha. Pogledah je i učinilo mi se kao da maše prema meni rukama i zove me da dođem kod nje, ali ja se nisam mogao ni maknuti. Činilo mi se da me drže neki okovi. Najednom je povjetarac donosio miris cvijeća i u tome trenutku sam jasnije čuo divnu anđeosku pjesmu i rekao sam: O kada bi samo mogao da budem jedan od njih!
U trenutku kada sam pio iz te čaše radosti bila mi je oduzeta od usta. Bio sam ometan u snu iz oblasti iz snova prenijet nazad kod sluge moje buduće sudbine. Dao mi je znak da ga slijedim. Idući za njim njegovim tragom ponovo sam ušao u tamni prolaz i idući dalje došli smo do vrata, koja su se otvorila na prolazu kada smo došli do slijedećih vrata, tu sam najednom vidio ognjeno jezero. Tako daleko koliko sam samo mogao vidjeti, bilo je doslovno jezero koje gori ognjem i sumporom. Veliki ognjeni valovi su se rušili jedan preko drugoga i međusobno se sudarali tako da je ličilo na more za vrijeme velike bure. Na gornjim valovima vidio sam ljudska bića kako ih je izbacivalo gore i kako su zatim padali do samog dna jezera. Kada ih je izbacivalo gore na strašnim ognjenim valovima, čule su se njihove hule na pravednog Boga, što je bilo strašno, a njihovi žalosni vapaji za vodom su potresali srca. Ova ogromna prostranstva ognja bila su zaglušena glasovima sa druge strane otkuda su dopirali krikovi vječno izgubljenih duša.
Najednom sam pogledao prema vratima, kroz koja sam prije nekoliko trenutaka ušao čuo sam strašne riječi: “To je tvoja vječna sudbina, vječnost bez kraja.” Odmah zatim počeo sam osjećati kako je pod mojim nogama zemlja počela da propada, počeo sam padati u ognjeno jezero i osjetio sam neizrecivu žeđ. Kako sam tražio vodu moje oči su se otvorile u kažnjeničkoj bolnici.
Nikome do sada nisam ovo iskustvo prepričao, bojeći se da ako ovo čuju upravitelji zatvora, mislili bi da sam poludio i zatvorili bi me u odjel duševnih bolesnika, no ja sam sve ovo prebrodio i veoma sam sretan što sam živ i znam da postoji Božje kraljevstvo nebesko i onaj stvarni drevni pakao kao što ga Biblija opisuje. Ali jedno je sigurno, da ja više nikada neću tamo otići. Onoga trenutka kada su se otvorile moje oči u kažnjeničkoj bolnici i kada sam vidio da sam ponovo živ na ovoj zemlji odmah sam svoje srce predao Bogu i od tada želim da živim i umrem kao kršćanin. Onaj strašni pogled na pakao nikada neće iščeznuti iz mojih misli, ali ni one predivne stvari koje sam vidio u nebu.
Za kratko vrijeme ću otići, da se sretnem sa svojom starom majkom kada budem mogao stati na obali one prekrasne rijeke gdje šetaju sa anđelima po ravnicama i dolinama, po planinama mirisnog cvijeća da vidim ljepote koje smrtni čovjek nikada neće shvatiti i čuti pjesme iskupljenih, sve će to biti nezaslužena nagrada za kršćanski život na ovoj zemlji i ako se budem morao odreći mnogih čudnih želja koje sam imao prije dolaska u ovu kaznionu. Napustio sam društvo saučesnika zločina i želim da se priključim dobrim ljudima i to čim budem slobodan čovjek.”
Kada je završio ovo svoje čudnovato svjedočanstvo, upitao sam ga, da li će i drugima pričati o ovome iskustvu. Rekao je da mu ljudi ne bi vjerovali i da će to radije ostaviti za sebe. Ako ovo dođe u njegove ruke i ako bude čitao o svome iskustvu, kako je bilo 48 sati u paklu, sigurno da će ga to iznenaditi.
Prenosimo čitateljima ovaj opis točno, kao što smo ga dobili od Lennoxa. Ne želimo tumačiti ove tajne.
