Jedan je dječačić upitao svoju majku: “Zašto plačeš?”
“Zato što sam žena” – odgovorila mu je.
“Ne razumijem” – rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: “Nikad i nećeš”
Kasnije je upitao oca. “Zašto mi se čini da mama uvijek plače bez ikakvog razloga?”
“Sve žene plaču bez ikakvog razloga” – bilo je jedino što je tata znao reći.
Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču.
Naposljetku je nazvao Boga.
Kad ga je dobio, upitao ga je:
“Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?”
Bog odgovori:
“Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovog svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kada svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega.
I napokon, dao sam joj suzu da je isplače.
To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja.
Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce – mjesto gdje stanuje ljubav.”
