Soli Deo Gloria je moto koji je proizašao iz protestantske reformacije, a koju je skladatelj Johann Sebastian Bach upotrebljavao u svakoj svojoj kompoziciji. Na kraju svakog svojeg rukopisa upisao bi inicijale SDG što je značilo da jedino Bogu pripada slava radi Njegovih čuda stvaranja i otkupljenja.
Uloga milosti u spasenju je tema koja je bila u samom središtu kontroverze 16. stoljeća.
To nije bilo pitanje čovjekove potrebe za milosti, već je bilo pitanje do koje mjere je ta potreba sezala. Crkva je već bila osudila Pelagija koji je naučavao da milost omogućava spasenje, ali nije nužno neophodna. Od tada polupelagijanizam naučava da bez milosti nema spasenja. Međutim, milost o kojoj se govori u polupelagijanizmu i arminijanskim doktrinama spasenja nije učinkovita milost. To je milost koja omogućava spasenje, ali ne i milost koja to spasenje čini sigurnim.
U prispodobi o sijaču možemo vidjeti da je Bog taj koji inicira spasenje i čini da se ono dogodi. On je sijač. Sjeme koje je posijano Njegovo je sjeme u skladu s Njegovom Riječi i žetva koja slijedi Njegova je žetva. On žanje ono što je naumio požeti kada je i započeo čitav proces. Bog ne ostavlja žetvu slučaju i na nemilosti trnja i kamenja u tlu. Bog je taj koji osigurava da dio Njegove Riječi padne na plodno tlo. Velika pogreška bi bila plodnim tlom smatrati kakvu dobrotu ili vrlinu koja je se nalazi u grješniku koji je odlučio donijeti pravu odluku i odgovoriti na Božju, prethodno iskazanu, milost. Klasično reformirano shvaćanje plodnog tla jest da je tlo plodno i spremno primiti Božje sjeme samo zato jer je Bog već unaprijed pripremio to tlo da bude pogodno za klijanje sjemena.
Najveće pitanje s kojim se polupelaginajnci ili arminijanci moraju suočiti je praktičnog karaktera: zašto sam ja odlučio povjerovati u evanđelje i predati svoj život Kristu, a moj susjed koji je čuo to isto evanđelje odlučio ga je odbaciti? Odgovora na to pitanje je mnogo. Mogli bismo nagađati i reći kako je razlog radi kojeg neki prihvate evanđelje i Krista dok drugi ne, taj što je osoba koja prihvatila poziv inteligentnija. Ukoliko je to tako, tada bi i dalje Bog bio krajnji davatelj spasenja jer je i inteligencija Njegov dar i moglo bi se reći da Bog nije obdario istom inteligencijom onog susjeda koji je odbacio evanđelje. No, očito je kako je ovo objašnjenje apsurdno.
Druga mogućnost koju trebamo uzeti u obzir je slijedeća, razlog radi kojeg netko prihvati evanđelje dok njegov susjed ne, je taj što je onaj koji je prihvatio bolja osoba od svojeg susjeda koji je odbio. To jest, osoba koja je donijela pravu odluku, dobru odluku to je učinila zato jer je pravednija od svojeg susjeda. U tom slučaju, tijelo nije bilo od neke koristi, tijelo je bilo sve. Ovo stajalište je stajalište većine kršćana, naime, razlog radi kojeg su spašeni, a drugi nisu je taj što su oni ispravno odgovorili na Božju milost dok su drugi donijeli krivu odluku.
U ovom slučaju možemo govoriti ne samo o ispravnoj nasuprot krivoj odluci već o dobroj i lošoj odluci. Ukoliko sam u Božjem kraljevstvu jer sam donio dobru odluku, a ne lošu tada je to nešto čime se mogu hvaliti, mogu se hvaliti dobrotom po kojoj sam na iskazanu Božju milost odgovorio ispravno. Nisam nikada susreo arminijanca koji bi, kada bi mu se postavilo to pitanje, odgovorio s, «O, razlog radi kojeg jesam vjernik je taj što sam bolji od svojeg susjeda». Ne bi bili skloni reći takvo što. Pa ipak, iako odbijaju ovakve izjave, logika polupelagijanizma jednostavno navodi na ovakav zaključak. Ukoliko će konačna analiza razloga zašto sam ja kršćanin, a netko drugi nije jer sam ja ispravno odgovorio na Božju ponudu spasenja dok ju je netko drugi odbio, iz čega se logički može zaključiti da sam ja, uistinu, donio dobru odluku, a moj susjed lošu.
Reformirana teologija naučava da je točno da istinski vjernik donosi ispravnu odluku, a nevjernik krivu. Međutim, razlog radi kojeg vjernik donosi ispravnu odluku je zato jer je Bog svojim suverenim odabirom promijenio stav srca odabranika kako bi mogli donijeti ispravnu odluku. Ne mogu sam sebi pripisati nikakve zasluge za odgovor koji sam dao Kristu. Bog, ne samo da je inicirao moje spasenje i posijao sjeme, već je i osigurao da to sjeme proklija u mojem srcu tako što me je obnovio silom Duha Svetoga. Upravo ta obnova je potreban uvjet da bi sjeme uhvatilo korijena i raslo. Upravo iz tog razloga u srcu reformirane teologije leži aksiom koji kaže – vjeri prethodi obnova. Poulupelagijanci odbacuju ovu formulu redoslijeda spasenja. Oni se drže ideje da su u svojem palom stanju i duhovnoj smrti pokazali vjeru i postali nanovo rođeni. S njihovog stajališta, oni su se odlučili za evanđelje prije negoli je Duh promijenio sklonost njihova srca kako bi ih priveo k vjeri. Ukoliko vjerujemo u to tada razdjeljujemo Božju slavu. Niti jedan polupelagijanac ne može s vjerodostojnošću reći: «Jedino Bogu neka je slava». Za polupelagijance Bog jest milostiv, ali kao dodatak Božjoj milosti moje djelo odgovora na poziv je od velike važnosti. Tako milost nije učinkovita, a takva milost, na koncu, zapravo i nije spasonosna milost. Spasenje je Božje od početka do kraja. Da, moram vjerovati. Da, moram odgovoriti. Da, moram prihvatiti Krista. No kako bih mogao odgovorit sa «da» na sve ove stvari učinkovita sila Boga Duha Svetoga prvo mora promijeniti moje srce. Soli Deo Gloria.
Autor: R. C. Sproul; Priredio: Nenad Adžić; Prevela: Danijela Vidaković
