Kad bi Isus došao u vašu crkvu ovaj vikend, što mislite da bi rekao? Bi li prije svega pohvalio dobre strane koje se tamo vide, ili bi većina toga što bi naš Gospodin rekao bili ukori.
U stvarnosti, Njegove riječi bi vjerojatno uključivale i pohvale i ukore. To je barem ono što je činio sa sedam crkava na kraju prvog stoljeća.
Otkrivenje koje je naš Gospodin dao apostolu Ivanu na otoku Patmosu je poučno i pronicljivo na više razina. Svaka od sedam crkava u sedam gradova u Maloj Aziji dobila je posebno pismo od Krista, i svako pismo naglasilo je probleme koje je imala svaka pojedina crkva.
Zamislite roditelja, na primjer, koje piše sedam različitih pisama za sedmero različite djece. Svako pismo bi očito naglasilo one stvari koje su jedinstvene za to dijete. Na isti način, Isus je volio svaku od ovih sedam crkvi zato što su to bili ljudi za koje je On dao svoj život. I svaka od tih crkvi trebala je čuti riječi od svojeg Gospodina koje su “utješile žalosne”, a “rastužile utješne”.
To jest, oni koji su se vjerno suočavali sa pritiskom primili su veliko ohrabrenje od Krista, dok oni koji su tolerirali grijeh primili su ukor. Uostalom, način na koji ljubav funkcionira u obitelji, isti je i u Božjoj crkvi. A nitko nema veću ljubav od Isusa za svoj narod.
Ovih sedam pisama imaju veliku važnost za današnje kršćane. Nauk i ponašanje prikazani u tim prvim crkvama prvog stoljeća nastavljaju izlaziti na površinu i danas, na ovaj ili onaj način. Ljudsko srce je u osnovi ostalo isto, a iskušenja sa kojima se suočavaju Kristovi učenici zapravo se nisu promijenila. Iako se točni detalji od jednog do drugog stoljeća razlikuju, duhovne borbe su ostale veoma slične.
Iz tog razloga, ovih sedam pisama možemo primijeniti i danas gdje god da se kršćani okupljaju oko Božje Riječi i sakramenata. Prava crkva Isusa Krista postoji još otkad je naš Gospodin započeo pozivati učenike da ga slijede. A sakupljeni uvidi u tih sedam pisama vodili su neizrečen broj crkava i kršćana u još veću vjernost Kristu.
Neke crkve danas su iste onoj naslovljenoj u prvom pismu. Crkvu u Efezu Krist je pohvalio za “postojanost” i “podnošenje teškoća” bez “malaksalosti ” (Otk 2,3). U isto vrijeme, Isus im je rekao, “prvu si ljubav ostavio” (Otk 2,4). Ovo je bilo značajno odstupanje od onoga gdje su počeli u svojoj ljubavi za Krista i strasti za istinom. Zato im je rekao, “Sjeti se odakle si pao! Obrati se i čini prva djela.” (Otk 2,5).
Problemi u Efezu događaju se i danas, i čak se mogu usporediti sa brakom. Nakon početne velike ljubavi i predanosti, može se lako odstupiti u sušnu i zemaljsku formalnost kojoj nedostaje vatra koja je jednom vidljivo gorjela. Tko se u braku ili crkvi nije morao boriti protiv ove uobičajene sklonosti prema formalnosti? Božja ljubav u našim srcima može nadvladati naše prirodne slabosti.
U drugom pismu, kršćani u Smirni bili su suočeni sa “nevoljama” i “trebali su pretrpjeti progonstvo”, i Isus im nije imao ništa za reći što bi trebali ispraviti. Njihova iskušenja su ih dovela da se pouzdaju u milost Božju, a njihovi duhovni životi su prikazivali prekrasne plodove otkupljenja. Usred njihovog izlaganja prave pobožnosti, Isus ih je sa ljubavlju ohrabrio ovim slavnim riječima: “Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.” (Otk 2,10).
Kršćanske crkve iz raznih dijelova svijeta danas trebaju čuti istu ovu poruku od našeg Spasitelja. Njihov vjeran svjedok je predivno svjedočanstvo kako Bog svoj narod održava usred progona, i primjer duboke vjere za nas koji se ne suočavamo sa ovakvim teškim iskušenjima koje prolaze ovi kršćani u njihovim opresivnim nacijama.
Sljedbenici u Pergamu (treće pismo) prikazivali su neke dobre, ali i neke loše strane. Isus im je rekao, “čvrsto se držiš moga imena” (Otk 2,13). A ipak, Gospodin im je rekao, “Ali imam nešto malo protiv tebe” (Otk 2,14). Neki u crkvi stavili su pod pitanje svoju vjeru time što su “blagovali od mesa žrtvovana idolima i podali se bludu” (Otk 2,14).
Ovo je uvelike obečastilo Gospodina, a On ih je volio dovoljno da bi ih ukorio za njihovo grešno ponašanje. Jasno im je rekao, “Obrati se dakle!” (Otk 2,16). Isus je htio da prestanu jesti meso žrtvovano idolima i prestanu se upuštati u seksualne odnose izvan braka. Postoje crkve i kršćani i danas koji trebaju čuti ovu poruku od Gospodina u svezi s korištenjem svoga tijela.
Ovo me podsjeća na riječi apostola Pavla upućenim svetima u Rimu: “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.” (Rimljanima 12,1). Isus je sljedbenicima u Pergamu rekao istu stvar.
Što bi Isus danas vama i vašoj crkvi rekao o vašem nauku i prakticiranju vezano za seksualnost?
Četvrto pismo u Otkrivenju bilo je za crkvu u Tijatiri. Kao i ostala pisma, i ovo bi se trebalo pročitati u zajednici nedjeljom ujutro. Isus ih je pohvalio za njihova “djela: tvoju ljubav, i vjeru, i služenje, i postojanost – i tvoja posljednja djela obilatija od prvašnjih.” (Otk 2,19). Za sada je bilo dobro. No, za crkvu u Tijatiri uslijedile su riječi od Gospodina koje su bile sve, samo ne pohvalne.
Žena u crkvi postala je samozvana “proročica”. Isus koristi naziv “Jezabel” kako bi ju identificirao, i svi u crkvi odmah su znali koga Isus proziva. Njezina kriva djela? “Uči i zavodi moje sluge te se bludu podaju i blaguju od mesa žrtvovana idolima.” (Otk 2,20). Ona je uvjerila ljude u crkvi da se Bog ne protivi ovakvom obliku ponašanja. A mi zasigurno vidimo ovakve primjere prijevarnog i lažnog nauka u pojedinim crkvama danas, uključujući brojne crkve koje se čine da imaju “ljubav” i “služenje” baš kao i crkva u Tijatiri.
Crkva u Efezu je imala dobar nauk, ali su otpali od svoje prve ljubavi. Nasuprot tome, crkva u Tijatiri je imala nešto ljubavi, ali je dozvoljavala opasan nauk koji je promicao seksualni grijeh. Pohvalno, u toj crkvi je bilo nekih učenika “koji ne drže ovog nauka te ne upoznaše takozvanih dubina sotonskih”. (Otk 2,24). Što se tiče “Jezabele”, Isus je rekao, “Dadoh joj vremena za obraćenje, ali ona neće da se obrati od bludnosti svoje. Evo, bacam je na postelju” (Otk 2,21).
Da li nam je poruka jasna? Oni koji vode Kristovu crkvu u seksualni grijeh plaćaju visoku cijenu radi programa zavođenja. A oni koji prate ovu opasnu filozofiju bolje da postanu mudri, i to vrlo brzo. U svojoj ljubavi prema onima koji su vođeni pogrešnim putem od strane “Jezabel”, Isus je rekao, “a bludne drugare njene u veliku nevolju ako se ne odvrate od njezinih djela” (Otk 2,22). Naš Gospodin im je milostivo dao priliku da se pokaju i izbjegnu propast! A gdje bi itko od nas bio bez Božje milostive ljubavi prema nama koja nas vodi ka obraćenju? (vidi Rimljanima 2,4).
Crkvi u Sardu Isus je rekao (peto pismo): “Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si.” (Otk 3,1). Koliko crkava i kršćana danas jednostavno koriste svoj ugled ili možda staru slavu, dok njihov duhovni život trenutno uopće ne postoji? Takva je bila crkva u Sardu.
Zanimljivo, oko tri kilometara izvan Sarda nalazili su se vreli izvori za koje se vjerovalo da imaju mistične iscjeliteljske moći. Kako ironično. Kultura Sarda je više vjerovala u “vrele izvore” nego u izvor Božje žive vode, a čini se da oni u Kristovoj crkvi nisu znali razliku!
Nije čudo da je Isus crkvi u Sardu rekao da je mrtva. Udaljili su se od poruke Evanđelja i iscjeliteljske moći koja se prelijeva u svaku dušu koja vjeruje u spasenje jedino po Kristu. Oni su više pouzdanja stavljali u svoje prolazne uspjehe nego u Božju snagu i snagu križa. Sa druge strane, Duhom ispunjeni vjernici doživljavaju prava duhovna iscjeljenja i stalan protok Božje žive vode.
U šestom pismu, Isus je rekao crkvi u Filadelfiji, “očuvao si moju riječ i nisi zatajio mog imena.” (Otk 3,8). Koliku je radost moralo to donijeti vjernicima dok su se čitale ove riječi na crkvenoj službi. Nije li upravo to ono što znači slijediti Krista? Čuvati Njegovu riječ i ne zatajiti Njegovo ime. Postoje razne crkve i kršćani danas u svijetu koji čine upravo istu stvar milošću Božjom.
Da je barem crkva u Laodiceji (sedmo pismo) bila poput Kristovih učenika u Filadelfiji. Umjesto toga, Isus im je rekao: “Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.” (Otk 3,16). Zapazite opomenu u stihu 3,16. Zamislite da su bili zapaljeni drugim poznatim stihom “3,16” iz četvrtog Ivanovog evanđelja. Umjesto toga, crkva u Laodiceji je bila mlaka. Trebali su se vratiti temeljima kršćanstva, a to je križ i pravednost koja pokriva one koji vjeruju jedino u Krista po kojem se mogu spasiti.
To je razlog zašto ih je Isus savjetovao da od Njega prime “bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja” (Otk 3,18). Kao kod Adama i Eve prije njih, njihov grijeh ih je učinio ranjivim pred svetim Bogom, a jedino Kristova pravednost može osobi dati odgovarajuće pokriće za grijeh. (vidi Rimljanima 3,21-26).
Nije ni čudo da je Ivan nastavio u pisanju ovih pronicljivih riječi u vezi onih koji će stajati pred Božjim prijestoljem jednog dana: “Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše? Odgovorih mu: Gospodine moj, ti to znaš. A on će mi: Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.” (Otk 7,13-14).
Kao i kod ostalih šest crkava, Isus je volio svakoga iz crkve u Laodiceji. Rekao im je, “Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.” (Otk 3,19-20). Iako se ovaj stih danas koristi u kontekstu evangelizacije, prvobitno je izrečen onima u Kristovoj crkvi koji su se trebali pokajati za svoje grijehe.
Naš Gospodin je pripremio gozbu za naše duše kad bismo samo prihvatili i slavili Njegovu radosnu vijest spasenja, a zatim naše živote predali Njegovoj volji, i slijedili Ga. Kada zalutamo u nauku ili djelima, Dobri pastir nas vodi natrag na ispravan nauk i ispravan život. Kristov plan je jedini dobar plan. Ovo uključuje kršćanski nauk, kršćansku ljubav, i kršćanski život. Svaka od ovih tri stvari su danas potrebne, koliko su bile i kada je Isus poslao osobna pisma tim sedam crkvama u Maloj Aziji.
Svako od Kristovih sedam pisama zaključeno je sa ovom, punom ljubavi i poučnom opomenom: “Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!” (Otk 2,7; 11; 29 i Otk 3,6; 13; 22). Osoba mora biti otvorena za primanje Božje Riječi i prosvjetljenje Duha Svetoga. To znači imati “uho za slušanje”.
Dakle, što bi Isus rekao danas crkvama? Zapravo, već je rekao. Sada samo u molitvi razmotrite koja od sedam crkava iz Otkrivenja najbolje oslikava vaše trenutno duhovno stanje i duhovno stanje vaše crkve. A tada primijenite riječi našeg Gospodina na svoju dušu i svoju crkvu.
Uostalom, tko od Isusa bolje zna što treba reći vama i vašoj crkvi u ovom trenutku vaše duhovne povijesti?
Autor: Dan Delzell; Prijevod: Vesna Lokar
