Jer njih više nema. U ovim riječima postoji neugodna smirenost: Djelo je učinjeno; nasilje odrađeno. Voda je opet mirna nad potopljenim brodom.
Došlo je njezino vrijeme, neočekivano. Jutro je kroz rešetku sjalo svijetlom i mekom melankolijom. U njezinom naručju, njezin drugi sin. Plod noćnog dugog i mučnog rada.
Padaju nježne suze; dijete ima njezine oči. Pritisnuo ju je bivši život. Lea, njena sestra, Lea. Njihova svađa oko Jakova, zbog njegove ljubavi i zbog njegovog potomstva, nije pomogla niti jednom. Toliki dio njezina bračnog života, sada je shvatila, blistao je od zavisti, željela je više od Jakovljevog srca i oka. Željela je njegove nasljednike (Postanak 30, 1).
Sjetila se svog očajničkog povika svom suprugu, kojeg je zavapila prije cijelog životnog vijeka: “Daj mi djecu ili ću umrijeti!” Čak i pri rođenju svog prvog sina, Rahela je već počela tražiti drugog: “I nazvala ga je Josip, doslovno, “Neka Jahve nadoda”, govoreći ‘Neka mi Gospodin doda još jednog sina!’” A sada, držala ga je, prvi i posljednji put. Primalja ju je htjela utješiti ispunjenjem: “Ne boj se, jer imaš još jednog sina”; utjeha za umiruću majku.
Koliko bi takvih zlatnih jutara ovaj sin spoznao bez nje? Koliko unučadi njezine uvenule ruke nikad ne bi držale? Dok se njezina duša pripremala za nevoljni egzodus, suze su obasule biljku koja je upravo niknula. Ona uzdiše ime, “Ben-oni, sine moje tuge.”
Jakov je sjedio pored svoje velike ljubavi, tuga ga je stezala za grlo, ali uspijevao je reći: “Zvat će se Benjamin, sin moje desnice.” Sin moje desne ruke, kao da želi reći: “Kao ti odlazi, moja Rahela, golubice moja, ovaj sin, ovaj život koji si izveo iz smrti, bit će pored mene, voljeni. On će mi biti bliži od sjene; blisko koliko ti je sjećanje. Ovo, posljednji znak između nas na zemlji, njegovat ću.” I time je Rahela otišla iz svijeta i bila pokopana na putu za Betlehem.
Duh, koji plače
Pokreće dušu zamisliti majku koja u istom trenutku pozdravlja i oprašta se od svoga djeteta. Možemo je zamisliti, kako čeznutljivo gleda oko sebe u voljene, oči joj počivaju na sinu, s pogledom koji može otopiti i najtvrdokornije srce. Ben-oni, Ben-oni. Upućuje nas na druga dva spominjanja suza majke u Svetom pismu. Dok Abelova krv nastavlja govoriti, Rahela isto tako nastavlja plakati. U prvom incidentu Izrael je krvavo potpao pod Babilon. Usred zadivljujućeg zapisa nade, kojeg pronalazimo u Jeremiji 31, čujemo je:
„Ovako govori Jahve: “Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema.“ (Jeremija 31, 15)
U blizini mjesta Raheline grobnice, njezin glas viče zbog razaranja Benjaminovog i drugih izraelskih plemena. Gospodin govori pjesnički, uskrsnuvši Rahelu, takoreći, da je zamisli kao izraelsku majku, koja plače bez lijeka, zbog svoje ubijene i prognane djece. Kao odgovor, Jahve je tješi: „Prestani kukati, otari suze u očima! Patnje će tvoje biti nagrađene: oni će se vratiti iz zemlje neprijateljske. Ima nade za tvoje potomstvo – riječ je Jahvina – sinovi tvoji vratit će se u svoj kraj. Dobro čujem Efrajimov jecaj: `Ti me pokara, i ja se popravih kao june još neukroćeno. Obrati me, da se obratim, jer ti si, Jahve, Bog moj. Odvratih se od tebe, ali se pokajah, uvijek, i sad se u slabine tučem. Stidim se i crvenim, jer nosim sramotu mladosti svoje!` “Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim i srce mi dršće za njega od nježne samilosti” – riječ je Jahvina.” (Jeremija 31, 16–20) Drugim riječima, on će se zvati “Benjamin”, sin moje desnice.
Ona odbija biti utješena
Stotinama godina kasnije njezina je utjeha ponovno poremećena.
Herod je učinio nezamislivo. Bijesan na mudrace, zbog što nisu otkrili gdje se nalazi dijete Mesija “poslao je i pobio svu mušku djecu u Betlehemu i u cijeloj toj regiji koja su bila stara dvije godine ili manje” (Matej 2,16). Zmaj je progutao mnoge ne bi li ubio Jednoga.
Matej piše o čedomorstvu:
„Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema.“ (Matej 2, 17-18)
Dok su grubijani išli od vrata do vrata, Rahela je ponovno ušla u svoj tjeskobni plač. Ove suze nisu označavale progonstvo, već istrebljenje. Ona ne umire sa svojim zdravim djetetom u naručju, ostavljajući sinu nadu i budućnost, ona gleda kako dječaka za dječakom otkidaju iz majčinih ruku i nestaju s njima. Ona plače i odbija se utješiti, jer njih više nema.
Tugujemo li s njom?
Jer njih više nema.
U ovim riječima postoji neugodna smirenost: Djelo je učinjeno; nasilje odrađeno. Voda je opet mirna nad potopljenim brodom. Užasna tišina; nesveta tišina. Malo hihotanja je nestalo. Škripavi podovi prestaju svirati glazbu lupkanja koraka. Nema ih više.
„Jer ih više nema.“
Kakva riječ koja će odjeknuti praznim hodnicima svijeta danas; a samo u Sjedinjenim Državama, svake minute jedno dijete je izgubljeno. Iako nije drevni Izrael, čujem Rahelu, iz zaboravljenog kuta svijeta, kako plače. Ako nemilosrdno društvo neće žaliti za nestalima, ona će. Ako živimo prezaposleni da bismo se sjetili brutalnosti, ona nije. Dan za danom, ona tuguje kao majka bez djece. Dok se jedna za drugom kradu iza zidina utvrde, ona rađa suze bez broja. Konačne interpunkcije padaju; završavaju biografije. Ništa više za čitanje, ništa više za reći. Gradovi i gradovi, pa čak i nacije pune ljudi, nestat će; “Ben-oni.”
Gleda iz rešetke, dnevno svjetlo počiva na njoj s blistavom i strašnom melankolijom. Koliko njih nikada nije doživjelo ovu zoru? Zar nećemo plakati s njom, jer njih više nema?
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
