„Evo na Sionu postavljam ugaoni kamen, izabran, dragocjen; tko vjeruje u nj, sigurno neće bit postiđen“ (1 Pt 2,6)
Sram ili stid Biblija izražava nekolicinom riječi. Sve one sadrže zamisao o gubitku milosti zbog čovjekova neuspjeha ili pada u grijeh, poglavito ondje gdje je čovjek iznevjerio povjerenje. Mnoge hebrejske i grčke riječi za sram još uključuju poniženje, razočarenje i otuđenje. Stid je duboki osjećaj bezvrijednosti koji vodi k izoliranosti i može ostaviti trajni ožiljak na psihi. Sram je jedna od najdubljih i najneugodnijih emocija koje osoba može iskusiti. Povezan je s osjećajem krivnje – stvarnim ili zamišljenim. Budući da smo stvoreni na Božju sliku i da imamo savjest koja nas optužuje ili opravdava glede naših djela, (Rim 2,15), osjećaj krivnje zbog destruktivnog čina potpuno je normalan. Međutim, njemu pridruženi osjećaj stida nešto je mnogo dublje od puke krivnje. On ima snagu odvojiti nas od Boga, od drugih ljudi, pa i od našeg osobnog osjećaja sreće.
Kad sam bio učenik petog razreda, krivo su me u školi optužili za oštećivanje školske imovine. Netko je nešto napisao na unutarnjem zidu učionice. Bio sam nesumnjivo nedužan, ali ravnateljica škole je bila uvjerena da sam kriv i javno je to pred cijelim razredom obznanila, makar nije imala dokaza. Unatoč činjenici da nisam imao ništa s počinjenim vandalizmom, osjećao sam se krajnje posramljeno kada je izjavila da sam baš ja krivac. Još i danas pamtim taj osjećaj. Nevin sam. Zašto se onda osjećam loše? Kakva je to duboka emocija i odakle potječe?
Psiholozi kažu da je stid rezultat vanjskih čimbenika poput strogog odgoja, ponižavanja, nerazboritih kazni ili, kao što je to ovdje slučaj, krivih optužbi u djetinjstvu u nekom važnom trenutku odrastanja. Put k ozdravljenju traži od nas da kažemo o lošem postupanju drugih prema nama svojem terapeutu ili nekoj drugoj neutralnoj osobi. Postoji uvjerenje da to donosi ozdravljenje od štete koju je prouzročio sram. One koji pate na ovaj način moguće je sada ohrabriti da svoje zatrovane misli temeljene na stidu zamijene zdravom predodžbom o sebi samima. Moje je skromno mišljenje da u nekim slučajevima ovaj pristup može imati djelomičan uspjeh; no, ne prodire dovoljno duboko do korijena problema.
S biblijske točke gledišta, sram je puno više od našeg iskustva, od onoga što drugi čine ili nam govore, puno više od onoga kako mi vidimo sebe. On je zapisan u našim genima. Dio je naše pale naravi i nemoguće ga je liječiti nekom naprednom tehnikom ili ljudskim izumom. Ne, ova bolest dok je liječimo može donijeti kratkoročno olakšanje, ali je u konačnici fatalna. Što to znači?
Znamo da su u početku “Čovjek i njegova žena bili oboje goli i nisu osjećali stida” (Post 2,25). Nevinost i otvorenost bili su potpuni – nije bilo ničega što bi trebalo skrivati. Ali nakon pada u grijeh njihova narav pretrpjela je promjenu: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih. Bog mu reče: ‘Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?” (Post 3,10-11) Čovjeka i ženu razdvojili su međusobno optuživanje i otuđenost. Odvajanje i otuđenje od Boga i ljudi pečati su srama. Stid ima korijen u našoj paloj naravi. Teolozi ga nazivaju istočnim grijehom. Prvotna krivnja ukorijenjena je u sramoti. A gdje je lijek?
Rješenje zahtijeva veću dubinu od same terapije. Ništa manje od usmrćenja ne može uništiti korijenje stida u našem umu. Ustvari, smrt i uskrsnuće – novo rođenje – jedini su protuotrov za sram. Isus se poistovjetio s našom krivnjom, odbačenošću i pripadajućim osjećajem stida. “Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom” (2 Kor 5,21). Samo obnoviteljska sila Duha Svetoga koja djeluje u našoj nutrini može izići na kraj s korijenima našeg srama. Duh Sveti odnosi naše samosažaljenje. Novim životom koji nam daje otklanja naš stid.
Sadržaj sljedećeg biblijskog odlomka navodi nekoliko razmjena naše krivnje za slobodu koju nam Kristovo djelovanje pribavlja u životu. “Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu… Nekoć niste bili (izabrani) narod, a sada ste narod Božji; nekoć bez milosrđa a sada ste postigli milosrđe” (1 Pet 2,9-10).
Ovdje se ne kaže da je nedjelatna terapija koja ide za obnovom našeg uma i pomiruje nas s onim što je Krist učinio za nas – ona je učinkovita. Pavao nas poziva na obnavljanje našeg uma. Ovo uključuje prepoznavanje i prihvaćanje novog ustroja misli. No, izvor našeg liječenja je Krist, iscjelitelj.
“On koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; On čijim ste modricama izliječeni” (1 Pet 2,24).
Stoga, pravi lijek potražimo kod Isusa. “Prema tome, kamen koji su odbacili graditelji postao je ugaonim kamenom… za vas koji vjerujete dragocjen” (1 Pet 2,7). Uvijek pamtimo ovo: “Tko vjeruje u nj, sigurno neće bit postiđen” (6 r.).
Imajući sve ovo na umu, dobro je upamtiti da je Kristovo uskrsnuće potpuna obnova naše nevinosti pred Bogom i stanja koje ne uključuje stid – nemamo što skrivati, nemamo se čega plašiti. Po Kristovom uskrsnuću iznova posjedujemo pravednost i nedužnost, sâm život, i to život u izobilju.
Autor: Steve Paulus; Objavljeno uz dopuštenje uredništva časopisa ”Izvori”
