Božja radost u našem životu je dar Duha Svetoga. Zašto Duh Sveti stvara radost? Po čemu je ta radost posebna?
Kako čitamo Novi zavjet, tako se susrećemo s jedinstvenom povezanošću između Duha Svetoga i radosti. Dat ću vam nekoliko primjera. Luka nam piše kako se u jednom trenutku Krist ”radovao u Duhu Svetome” (Luka 10, 21), a Pavao nam piše kako su solunski kršćani dobili ”riječ u nevoljama, s radošću Duha Svetoga”. (1. Solunjanima 1, 6-7) U Poslanici Rimljanima, Pavao nas upućuje: „Ta kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome.“ (Rimljanima 14, 17)
Smatram da je ovo jedinstvena povezanost te da je vrijedna daljnjeg analiziranja, jer Novi zavjet uparuje radost s Duhom Svetim tako kako to ne radi ni s jednom drugom vrstom privrženosti. Na primjer, ne čitamo da su ljudi iskusili tugu s Duhom Svetim ili ljutnju u ili s Duhom Svetim, premda je jasno da se može ožalostiti (Efežanima 4, 30) i naljutiti Duha. (Rimljanima 1, 18)
Zbog čega Novi zavjet na jedinstven način povezuje radost s Duhom Svetim? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, trebamo najprije ukratko pogledati na ono tko i što Duh Sveti jest, što za nas znači iskusiti ovu radost koja je osnažena Duhom i kakvu to razliku čini u životu kršćanina.
Duh radosti
Dvije kvalifikacije prije nego što zaronim dublje. Prvo, nekoliko riječi koje ću podijeliti o prirodi Duha Svetoga su, vjerujem, od temeljne pomoći za razumijevanje radosti, koju Duh Sveti stvara u nama.
Drugo, ono što može pomoći za imati na umu jest da, iako Biblija opisuje Duha svetoga kao božansku osobu koja je različita od Oca i Sina (Ivan 15, 26), ona također opisuje Duha kao Duha Oca (Matej 10, 20) i Duha Sina (1. Petrova 1, 11). Na jednom mjestu, Pavao o Duhu govori kroz sva tri načina Trojstva i to u razmaku od nekoliko stihova. (Rimljanima 8, 9-11) Kada govorimo o radosti Duha Svetoga, trebamo se prisjetiti jedinstvenosti Boga.
Zaronimo sada dublje u prirodu Trojstva i kako je ono povezano s radošću. Pozivajući se na novozavjetne tekstove kao što je 1. Ivanova 4,16: “Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu, i Bog ostaje u njemu”, teolozi su barem još od Augustina shvaćali da je Duh Sveti živi, personificirana ljubav koja teče između Oca i Sina (Ivan 17,26). John Piper to kaže na ovaj način i zapazite povezanost između ljubavi Božje i Božje radosti:
„Bog Duh Sveti je božanska osoba koja “potječe” (vječno!) od Oca i Sina u Njihovoj međusobnoj ljubavi. A ta ljubav nije “milosrdna” ljubav kao da joj treba sažaljenje. To je ljubav kojom se divimo, oduševljavamo, veličamo. To je radost. Duh Sveti je Božja radost u Bogu. Naravno, On je toliko pun svega što jesu Otac i Sin, da je sam po sebi božanska osoba. Ali to znači da je On više, a ne manje, od Božje radosti.“
Piper nastavlja: “To znači da je radost u srcu stvarnosti. Bog je ljubav, znači najdublje, Bog je radost u Bogu.” Ako je bitna dimenzija prirode Duha da je On personificirana “Božja radost u Bogu”, to nam pomaže razumjeti što radost koju On u nama čini, posebnom radošću.
Božja radost u nama
Kada iskusimo radost Duha Svetoga, tada kušamo radost koja se nalazi u srži konačnosti stvarnosti. Od trenutka kada smo nanovo rođeni po Duhu (Ivan 3, 6-7), dobivamo nevjerojatan, prekrasan, osnažujući, dragocjeni dar Duha Svetoga, koji počiva u nama, kao što je Krist obećao:
„Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.“ (Ivan 14, 16-17)
Kada Duh Sveti boravi u nama, Otac i Sin također borave u nama i mi u Njima (Ivan 17, 20-21):
„Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“ (Ivan 14, 23)
S obzirom na sve ono što je Krist rekao u Ivanovom evanđelju 14-16, znamo da je Duh bio sadržajni dio onoga što je mislio kada je rekao:
„To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ (Ivan 15, 11)
Jer jedini način na koji možemo prebivati u Sinu (Ivan 15,4–5), jedini način na koji Sin i Otac mogu prebivati u nama (Ivan 14,23), jedini način na koji Sinove riječi mogu uistinu prebivati u nama (Ivan 15, 7), a jedini način na koji Sinova radost u Ocu i Očeva radost u Sinu mogu ostati u nama kroz Pomoćnika, Duha Svetioga, koji prebiva u nama.
Zato je Isus rekao da bi naše iskustvo Duha Svetoga bilo kao da imamo “rijeke žive vode” u sebi (Ivan 7, 38–39). Duh je stalni izvor radosti u Bogu koji doživljavamo dok “živimo po vjeri u Sina Božjega” (Galaćanima 2, 20).
Radost vjerovanja
To nas dovodi do jedinstvenog iskustva radosti, koje kršćani mogu iskusiti po sili Duha Svetoga u ovome dobu. Vidimo to neprestano u Novome zavjetu, no Pavao to prekrasno objašnjava u Rimljanima 15, 13:
„A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da obilujete u nadi snagom Duha Svetoga.“ (Rimljanima 15, 13)
Pavao objašnjava temelj ove radosti koja je utemeljena u Duhu, koja stvara nadu, u Rimljanima 5:
„Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. A nada se ne sramoti, jer se ljubav Božja izli u srca naša Duhom Svetim, koji je dat nama.“ (Rimljanima 5, 1-2; 5)
Petar objašnjava neizrecivu radost, koju stvara ljubav, koju sada osjećamo prema, zasad nevidljivom Kristu, u koga vjerujemo zbog Njegove Duhom otkrivene Riječi:
„Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.“ (1. Petrova 1, 8-9)
Ovako Novi zavjet obično opisuje radost, koju dobivamo od Duha Svetoga: nada u slavu Božjeg milosrđa, dobivenu po vjeri, ispunjava nas dubokom radošću Duha.
Gledao je Oca, po sili Duha Svetoga, kako otkriva Evanđelje kraljevstva ”malenoj djeci” i kako ih ispunjava nadom u slavu Božjeg milosrđa, koju On izlijeva na njih kako su oni povjerovali, koja je potaknula Krista na ”radovanje u Svetome Duhu”. (Luka 10, 21) Upravo je nada u slavu Božje milosti prema njima ispunila učenike pogana “radošću i Duhom Svetim” dok su vjerovali u evanđelje (Djela 13,52). I upravo je nada u slavu Božje milosti prema njima ispunila Solunjane “radošću Duha Svetoga” dok su vjerovali evanđeoskoj poruci, iako su je primili “u velikoj nevolji” (1. Solunjanima 1, 6-7 ).
Radost za kojom treba težiti
Svi znamo iz osobnog iskustva i opažanja da kršćani nisu uvijek ispunjeni radošću Duha Svetoga. Činjenica da nam Novi zavjet neprestano skreće pozornost na specifične slučajeve kada su vjernici doživjeli tu radost, pokazuje da je ni rani kršćani nisu uvijek doživljavali.
Ali Pavao je rekao da je “radost u Duhu Svetom” ključna dimenzija kraljevstva Božjega (Rimljanima 14, 17). To je nešto za čim trebamo težiti. Jer radost je u srcu stvarnosti i ako Duh prebiva u nama, imamo Onoga koji je konačna Radost, koji stanuje u nama. Dakle, iskusiti radost Duha Svetoga znači iskusiti radost “života”. (1. Timoteju 6, 19)
Ne samo to, nego to znači doživjeti neukrotivu radost. Jer tu, Duhom osnaženu radost, ne mogu uništiti progoni (Kološanima 1,24), patnja (Rimljanima 5,3–4), razne kušnje (1. Petrova 1,6–7), tuga (2. Korinćanima 6,10) ili smrtna kazna (Filipljanima 1, 21). Zapravo, nada ove radosti koja je pred nama pomaže nam, poput Isusa, izdržati sve vrste nevolja, patnje i smrti (Hebrejima 12, 2). A to je zato što je ta Božja radost vječna radost; nadživjet će smrt i samo će se povećati u nama zauvijek (Psalam 16, 11; Marko 10, 21). Doista, to je nada ove vječne radosti koja je postavljena pred nas, a koju se držimo vjerom, koja nas čini “više od pobjednika” nad bilo kojom potencijalnom zaprekom ljubavi Božjoj u Kristu Isusu (Rimljanima 8, 35-39).
I tako: “Neka nas Bog nade ispuni svakom radošću i mirom u vjeri, da snagom Duha Svetoga možemo obilno prebivati u nadi.“ (Rimljanima 15, 13)
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
