Postoji grijeh koji se često zanemaruje, ignorira ili ne vidi. U Jakovljevoj poslanici taj se grijeh naziva pristranost.
“Braćo moja, vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći i vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću te reknete: “Ti lijepo ovdje sjedni!”, a siromahu reknete: “Ti stani – ili sjedni – ondje, podno podnožja moga!”, niste li u sebi pristrano sudili te postali suci što naopako sude?” (Jakovljeva 2, 1-4)
Pristranost je rezultat nepravednog prosuđivanja drugih. Jakov posebno govori o tome kako se postupa s ljudima kada uđu u zajedništvo s drugim vjernicima. Zajednica vjernika kojoj je pisao pokazivala je naklonost bogatima, dok se prema siromašnima odnosila s prezirom kao da su inferiorni. Pravili su razliku među sobom: razliku koja je bila zla i grešna. Pokazivali su favoriziranje i postupali na način koji nije u skladu s vjerom koju su imali.
Pokazivanje pristranosti znači mržnju prema bližnjemu
“Ako doista izvršujete kraljevski zakon po Pismu: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga, dobro činite; ako li ste pristrani, grijeh činite i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike. Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega.” (Jakovljeva 2, 8-10)
Cilj Isusove službe i djela na križu bio je otvoriti vrata Božjeg kraljevstva, srušiti barijere koje su nekoć okruživale Izrael i poželjeti dobrodošlicu svakome tko vjeruje, bilo bogatom ili siromašnom, Židovu ili poganinu, robu ili slobodnjaku … (Galaćanima 3, 28). Prije Krista, Božji savez bio je etnički specifičan. Ali zbog Krista, svi koji vjeruju u Njega – “svi su jedno u Kristu Isusu”. Nadalje, kada je Krist poslao svoje apostole u svijet, poslao ih je svakome narodu (Matej 28, 16-20).
Evanđelje ne pravi razlike. Ne procjenjuje da su neki superiorni, a drugi inferiorni. Božja milost nije selektivna na temelju rase ili spola ili bilo kojeg drugog kriterija (Rimljanima 2, 11; 3, 22). Svima je potrebno spasenje koje se prima po vjeri u Kristovo djelo na križu.
Zajednica vjernika – Crkva – pozvana je biti vidljivi izraz te milosti, ljubavi i spasenja koje je omogućila Kristova smrt i uskrsnuće. Kada ne uspije, Crkva je prestala odražavati nepristrano evanđelje Isusa Krista. Ako Bog ne pokazuje pristranost po tome koga spašava, onda je i Njegov narod pozvan iskazivati Njegovu milost i milosrđe svijetu i biti nepristran.
Kako se danas pokazuje pristranost?
Vjerojatno smo to činili jedni drugima u nekom trenutku svog života, prosuđujući druge ne prema evanđeoskoj milosti nego prema vlastitim sebičnim idealima. Pristranost se, nažalost, može ušuljati u naše riječi i djela na suptilan način. To često oblikuje odluke koje donosimo, posebno s kime razgovaramo i s kime se družimo ili, što je očitije, zahtijevamo od ljudi koji su drugačiji od nas da budu u skladu s našim običajima i tradicijama i drugim nebiblijskim aspektima kršćanskog života …
Što god da je, kao kršćani trebamo pomoći jedni drugima da se držimo podalje od grijeha pristranosti. Posebnost ovog grijeha je u tome što cijela zajednica može vrlo lako pasti u pristrasno razmišljanje.
Nema sumnje da je ovo opasan grijeh kojem se treba suprotstaviti i s kojim se treba boriti. Ako utvrdimo da smo ga počinili, tražimo oprost od Boga. Kada dođemo pred Njega u pokajanju, On je uvijek vjeran da nam oprosti. Ne odgađajmo to!
