The Batman je najnoviji film o popularnom super-junaku. Koju poruku nam daje ovaj film koji je oborio rekorde u kinima diljem svijeta?
Određeni (“the”) hrabar je izbor za naslov novog filma Matta Reevesa o Gothamovom legendarnom križaru s plaštem. Prikladniji naslov za The Batmana bi možda bio A Batman, jer je ovo posljednje ponovno podizanje unosne franšize samo jedna od mnogih iteracija svijeta stripa.
Proglasiti verziju Roberta Pattinsona Batmanom znači hrabro ući u ovaj prikaz poznate priče, suprotstavljajući je drugim prikazima; tako ozbiljnu trilogiju Tamnog viteza Christophera Nolana (2005. – 2012.), Tima Burtona i Joela Schumachera, kultne verzije u 80-ih i 90-ih te filmovi o Batmanu u proširenom svemiru DC-a Bena Afflecka (2016. – 2021.) da se bore za prevlast u kinematografiji.
Ipak, ova smjelost je ono što mi se najviše sviđalo u The Batmanu. Ulažući sve u ponovno osmišljavanje svijeta Gothama i njegovih brojnih šarenih likova, tekstura i pod-zapleta, Reeves bilježi zašto su ponovna pokretanja franšize privlačna. Čak i ako su naša sjećanja na prijašnje Gothame još uvijek svježa, postoji nešto zadivljujuće u tome da ga vidimo tako potpuno prepravljenog, s nekim poznatim, ali uglavnom novim dimenzijama i kreativno srušenim očekivanjima. Napomena: slijede otkrivanja priče
Dok sam gledao The Batmana, bio sam potpuno uronjen u njegov svijet; tri sata rijetko su prošla tako brzo. Uživao sam u novim zapletima o Batmanu, emo/goth, Enneagram 4), Alfredu, Andy “Gollum” Serkis oslobođen CGI odijela, Riddleru, istinski zastrašujući psihopat inspiriran Zodijačkim ubojicom, Pingvinom, šefom mafije u podzemlju u kalup Boardwalk Empirea, koji će uskoro dobiti spinoff seriju na HBO Maxu i sve ostalo. Također mi se svidjelo cjelokupno raspoloženje ovog Gotham Cityja, gdje glazba Nirvane i Beethovena djeluje objedinjeno prirodno, koji djeluje spremno za razvijanje svojih bogatih likova još više u nastavcima.
Ovaj film je toliko predan ponovnom osmišljenom Batmanovom izgledu, osjećaju i licu da nikad nisam razmišljao o drugim filmovima dok sam gledao. Možda je to najbolje ponovno pokretanje filma, koje sam vidio.
U najgorem slučaju, kinematografsko restartiranje obično je blijedo ponovno prikazivanje poznate estetike i zapleta, osmišljena kako bi se izvuklo još više novca od franšiza. Ali u svom najboljem izdanju, ponovna pokretanja franšiza hvataju ljepotu kreativne vizije: ljudski poziv izgradnje i obnove svijeta. Dobro obavljena ponovno pokretanje podsjećaju nas da smo stvoreni za novu kreaciju.
Meta nasuprot samo-održivom
Još jedan film o super-junaku, o kojem sam razmišljao dok sam gledao Batmana bio je megahit izašao prošlog prosinca, ”Spider-Man: Put bez povratka”. Jedan od razloga zašto su fanovi, uključujući i mene uživali u Putu bez povratka je taj što se tako zaigrano nagnuo u stvarnost višestrukih “svemira”, koji nastaju kada filmska industrija neprestano restartira iste franšize. Gledati tri Spider-Mana, Toma Hollanda, Andrewa Garfielda i Tobeya Maguirea kako se udružuju, zbijaju šale i zajedno se bore s lošim dečkima bilo je čisto i potpuno zadovoljstvo. Ipak, aspekti Puta bez povratka nisu mi se svidjeli i tek kada sam gledao Batmana znao sam što je to.
Koliko god motiv “tri Spider-Mana” bio zabavan, Put bez povratka djeluje više kao meta odraz filmova više nego mesnatim, samostalnim filmom. Učinak stavljanja u prvi plan njegove filmske naravi, naginjući se na stvarnost prijašnjih glumaca koji su glumili lik Spider-Mana, jest izvlačenje publike iz svijeta filma, a ne dublje u njega. Svijet Puta bez povratka nikad mi se nije činio upečatljivim i sadržajnim na način na koji je to činio Batmanov svijet.
Istina, Reevesov film uživa u filmskom stilu na svoj način, uglavnom pozivajući se na žanrove kao što su noir, gangsterski filmovi i procedure u stilu Davida Finchera, ali je napravljen na način da se još uvijek osjeća iskreno predano samozatajnom, vrlo specifično mjesto konstruirano za film. Ono što izgradnju svijeta reizdanja ili ponovnog pokretanja čini velikom je mjera u kojoj je njegov svijet prepoznatljiv i uvjerljiv kao jedinstveni svijet za sebe. Kada se ta izgradnja svijeta razbije meta-referencama na druge kinematografske svjetove, to pojeftinjuje čin stvaranja naglašavajući njegovu fiktivnu umjetnost.
Zamislite da je Dina Denisa Villeneuvea (2021.) sadržavala scenu u kojoj se Paul Atreides Timothéeja Chalameta susreće i udružuje s Kyleom MacLachlanom, koji je glumio Atreidesa u verziji Dina Davida Lyncha iz 1984. Iznevjerio bi ono što je inače bio jedan od najzapanjujućih, imerzivnijih kinematografskih svjetova stvorenih posljednjih godina. Isto tako, što ako je posve osebujna vizija Joela Coena o Shakespeareu u Tragediji Macbetha (2021) sadržavala sekvencu iz snova u kojoj Denzela Washingtona progone drugi filmski Macbethovi, poput Mela Gibsona, Michaela Fassbendera ili Orsona Wellesa? To bi ga uništilo.
Čak i ako je izvorni materijal isti, čeznemo da prilagođena narativna umjetnost bude svježa i iznenađujuća. Možda znamo staru priču, ali ne znamo njezino novo okruženje. Zato volimo stvari kao što su sjajne glazbene obrade i svježe glazbene postavke biblijskih psalama. Zato nas toliko zanima tko će biti sljedeći James Bond i kako će izgledati najnoviji filmski svijet 007. Zato nove kazališne adaptacije Shakespearea ili filmske adaptacije Austen nikada neće zastarjeti. Privlače nas sjajne priče i likovi koje prepričavaju, iznova stvaraju i reinterpretiraju pripovjedači u različitim vremenima i mjestima. Što se tiče izmišljenih likova, ne postoji definitivni (the) Batman kao što postoji definitivni 007, Lady Macbeth ili Elizabeth Bennet. Ipak, u svakoj novoj iteraciji, publika gaji nadu da bi ova mogla biti najbolja verzija. Možda je to ono na što odvažni u Batmanu kima, naša instinktivna čežnja da obnovljena kreacija bude bolja od onoga što je bilo prije.
Možda uzbuđenje sjedenja u kazalištu kako bismo svjedočili novoj adaptaciji nekog dragocjenog djela odražava našu čežnju za novim, ultimativnim, najboljim stvaralaštvom koje ćemo jednog dana doživjeti ili čak samo čežnju da vidimo novu kreaciju u sebi (2. Korinćanima 5,17). U ljudskom pozivu da predoči našeg Stvoritelja kroz stvaranje reda (Postanak 1,26–28) je intuitivna želja da stvari postanu bolje. Ispravno je nadati se da će kaos postupno ustupiti mjesto redu, problemi će se riješiti, a tužne stvari postati neistine. Ipak, kao što predobro znamo iz pale ljudske povijesti od Edena, djelo obnove je neuredno i ugroženo ljudskom težnjom da stvara svjetove i njeguje red na način koji služi sebi, a ne na način koji slavi Boga.
Konkurentske vizije ‘obnove’
Možda je središnja tema Batmana način na koji se pokušava obnoviti u slomljenom i pokvarenom svijetu. Pattinsonov Bruce Wayne tj. Batman predstavlja jedan kraj spektra, dok Edward Nashton tj. Riddler, Paul Dano, predstavlja drugi. Oboje su siročad potaknuta boli i pravdom, i oboje polažu pravo na superiornu metodu osvete. Na različitim mjestima u filmu, Batman se naziva “osveta”. Ali jedan od Riddlerovih poslušnika također kaže: “Ja sam osvetnik” u vrhuncu filma.
Batmanov je pristup usmjeriti svoj bijes u borbu protiv zla u ime ranjivih, pomažući vlastima, uglavnom Jamesu Gordonu iz Jeffreyja Wrighta, u oslobođenju Gothama kriminala i korupcije. Riddler se također želi boriti protiv zla i osloboditi Gothama od korupcije, ali nastavlja svoju potragu za moralnom čistoćom na nasilan način, “sve spaliti” ili “sve potopiti”, postajući i sam moralno kompromitirani zlikovac u postupak. Negdje između ovih krajnosti nalazi se Selina Kyle, Zoë Kravitz, treće središnje siroče filma čija se osobna potraga za osvetom poklapa između zagovaranja Batmana usmjerenog na druge i bijesa samosažaljenja Riddlera.
Kako osobna trauma i viktimizacija oblikuju naše vizije obnove? Kako pritužba oblikuje naše moralne vizije za bolji svijet? Ovo su središnja pitanja u Batmanu, kao što su to u većini stripova ili zapravo većini priča. Svi su slomljeni, ali ono što razlikuje heroja od zlikovca je kako se ta osobna slomljenost pretvara u stvaranje ili uništenje u širem svijetu.
Batman Matta Reevesa u svojoj radnji eksplicitno istražuje ono što reizdanja općenito pokazuju implicitno u svom obliku: svako djelo “obnove” odražava karakter i kreativnu viziju određene osobe. Projekti obnove palih ljudi stoga su uvijek neuredna mješavina sjaja i slomljenosti, jasnoće i zbunjenosti; neizbježno nesavršen i pomalo razočaravajući. Svaki novi svemir Batmana, koliko god bio strašan, neće zadovoljiti našu znatiželju i nadu u konačno remek-djelo verziju jednog dana. Svako ponovno pokretanje i ponovno pokrenuta stvar, bilo da je ponovno zasađena crkva ili obnovljena nacija nakon rata, bit će kratkotrajni izvor nade za “bolje”. No, neizbježno, neće ispuniti našu čežnju za “najboljim”.
Samo će Božja konačna obnova zadovoljiti tu čežnju, kada sve suze nestanu i “stari poredak stvari prođe” (Otkrivenje 21,4). Do tada, naš svijet je poput poplavljenih ruševina Gothama na kraju Batmana. To je projekt koji je u tijeku, s velikim potencijalom, ali uvijek bojno polje konkurentskih obnova, sve dok Bog ne ukloni jedno “a” kraljevstvo za drugim i u svojoj dobroti, uspostavi “definitivni mir jedinstvenog, vječnog kraljevstva”.
Autor: Brett McCracken; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.
