Zapanjio me redak u Jobovoj knjizi: “Stiže me ono čega se bojim, i zadesi me ono čega se bojim”. (Job 3,25). Stigao je glavni strah. Stigao ga je onaj strah koji ga je noću držao budnim. Zadesilo ga je ono najgore čega se mogao sjetiti.
Kao rezultat toga, on pozdravlja smrt, ali ona ne želi doći. On uzdiše i stenje od tjeskobe, proklinjući dan svoga rođenja (Job 3,1). Strijele od Svevišnjeg poniru u njega; njegov duh pije njihov otrov (Job 6,4). Ne nalazi odmora u ruševinama (Job 7,4). Njegove oči traže i ne vide dobro (Job 7,7). Mrzi svoj život i drago mu je što ne živi zauvijek (Job 7,16). Malo nas stvari u životu može tako nisko spustiti.
Zamišljam da je strah koji ga je uhvatio bio smrt njegovih desetero djece. Od nekoliko uvida o njemu prije njegove bijede, vidimo njegovu očinsku brigu za njih, kako Job neprestano prinosi žrtve u njihovo ime. “Možda su moja djeca sagriješila i proklela Boga u svojim srcima”. (Job 1,5) Možda se bojao da mu je više stalo do njihovog grijeha nego njima. Možda je sada ležao zakopan pod tugom, jer su vrlo vjerojatno umrli u nevjeri. Bez obzira na to, ovaj otac desetero djece izgubio je svu svoju djecu u jednom danu, a ovaj užas mu je ugušio volju za nastavak dalje.
U svijetu prijetnji
Od čega strahujete? Što bi se moralo dogoditi da mi kažete: “Dogodilo se ono čega sam se bojao”? Da vam majka umre od raka? Ako nikada ne pronađete supružnika? Otkrivanje da je vaša žena počinila preljub? Svjedočenje razvoda roditelja? Čuli ste stručnjaka kako kaže da vaše dijete neće imati normalan život? Svjedočenje tomu kako vam dijete umire odvojeno od Krista?
U mene su se ušuljali strahovi koje nisam poznavao kao samac: da ću izgubiti ženu ili jedno od naše djece. Kao obiteljski čovjek, shvaćam koliko sam ranjiviji na nove dubine boli. Pokretni most mog srca se spustio; nesreće i očaj sada više prodiru. Granica između mog i Jobovog života počiva na paukovoj mreži. Najgori slučaj može doći na bezbroj načina. Prometne nesreće, bolest, pad, sudar, gutljaj, trenutak promašaja u prosuđivanju. Kaldejci ne trebaju napadati i uništavati; siloviti vjetrovi ne trebaju srušiti kuću da bih upoznao Jobovu tjeskobu. Trčanje na ulicu, telefonski poziv liječnika, pad s tobogana, igračka u ustima mogu srušiti moj svijet, u svakom trenutku, na bilo kojem mjestu, na bilo koji način.
Paraliziran strahom
Prije nego što je Job živio u svijetu tuge, živio je u svijetu ”što ako”. “Stiže me ono čega se bojim, i zadesilo me ono od čega sam strahovao”. (Job 3,25) Strahovao je prije nego što se dogodilo, bojao se prije nego što se ostvarilo. Ne želim vas uvesti u ovaj svijet ako nikada niste razmišljali na ovaj način. Ali poznajem ljude koji žive u ovom svijetu, koji i mene kuša da ga posjećujem više nego prije. Svijet u kojem vreba katastrofa; svijet koji obavija poput živog pijeska: Ako samo mogu zamisliti kako bi se moj život mogao srušiti, možda bih se nekako mogao zaštititi od toga. Priča o Jobu nas uči da ni jedno ni drugo ne djeluje.
Dok sjedi, režući svoje čireve krhotinama keramike, njegova nas tjeskoba podsjeća da nijedan stupanj straha unaprijed ne može odvratiti naše najveće strahove. Razmišljanje o njima ne umanjuje bol ako oni dođu. Tjeskoba, uznemirenost, razmišljanje ”što ako” ne mogu učiniti kako se često nadamo. Kao što je Isus upitao: “Tko od vas svojom tjeskobom može dodati jedan sat svom životnom vijeku?” (Matej 6,27) Bi li naša tjeskoba mogla dodati jedan sat u živote onih koje volimo?
Pomoć za panična srca
Kako da nastavimo živjeti u svijetu u kojem nam rizici prijete na svakom koraku? Našao sam tri odgovora od C.S. Lewisa koja su mi bila korisna za navigaciju kroz ovaj opasan i nepredvidiv svijet.
Pišući usred Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada su eksplozije rušile gradove i građani su znali da im svaki dan može biti posljednji, C.S. Lewis odgovara na pitanje: “Kako ćemo živjeti u atomskom dobu?”
Kao što su živjeli vaši preci
Lewis započinje:
„Kako živjeti u atomskom dobu?” U iskušenju sam da odgovorim: “Zašto, kao što biste živjeli u šesnaestom stoljeću kada je kuga napadala London gotovo svake godine, ili kao što biste živjeli u doba Vikinga kada bi napadači iz Skandinavije mogli sletjeti i prerezati vam grkljan svake noći; ili kao što već živite u doba raka, doba sifilisa, doba paralize, doba zračnih napada, doba željezničkih nesreća, doba motornih nesreća. Drugim riječima, ne dopustite da počnemo s preuveličavanjem novosti naše situacije.” (Zbirka eseja i drugi kratki dijelovi, 361)
Prva točka u Lewisovom odgovoru je da ne smijemo zamišljati da je naša situacija nova. Konjske zaprege mogle su biti kobne, baš kao što su sada automobili i autobusi. Bolesti u svijetu nisu ništa novo i usporedno, bili smo pošteđeni najtežih pošasti do sada. Tada su se dogodili najgori scenariji, kao i danas. Svijet je opasan otkako je Adam izbačen iz raja.
To ne izvlači cijeli otrov, ali uklanja dio izolacije iz njega. Ako počnemo tugovati, znamo da se pridružujemo mnogima koji već tuguju. Druge majke su izgubile svoje dragocjene sinove, drugi muževi su izgubili čudesne žene. Nismo sami. Petar na to podsjeća povrijeđene kršćane, pišući: “Oduprite se Sotoni, čvrsti u svojoj vjeri, znajući da iste vrste patnje doživljava vaše bratstvo po cijelom svijetu”. (1. Petrova 5,9 Vaša situacija, iako je pogibeljna, nije jedinstvena za vas.
Spoznaja o sigurnosti smrti
Kao drugo, on nas podsjeća na ono što svi znamo, ali često ne uzimamo u obzir, osobito na Zapadu: Smrt, kad god dođe, doći će.
Vjerujte mi, dragi gospodine ili gospođo, vi i svi koje volite bili ste već osuđeni na smrt prije nego što je izumljena atomska bomba: i prilično visok postotak nas će umrijeti na neugodne načine. Imali smo, doista, jednu vrlo veliku prednost u odnosu na naše pretke, anestetike; ali to još uvijek imamo. Savršeno je smiješno kukati i praviti grimase, jer su znanstvenici dodali još jednu mogućnost bolne i prerane smrti svijetu, koji je već bio pun takvih mogućnosti i u kojem sama smrt uopće nije bila mogućnost, već izvjesnost.
Protiv svih naturalističkih objašnjenja koja govore suprotno, ljudi umiru zato što su ljudi sagriješili. Plaća za grijeh je smrt (Rimljanima 6,23). Posljedica naših grijeha, naš najveći teror, će napasti. Grijeh, a ne sudbina, odvlači nas u grob. Bezakonje kopa naše spletke i stvara naše tužaljke. Kao dio Adamove loze, umiremo.
Loše stvari će sigurno doći do nas kao kršćana. Biblija nikada ne bježi od te činjenice. Mi smo “baštinici Božji i subaštinici s Kristom, pod uvjetom da s njim trpimo da i mi s njime budemo proslavljeni”. (Rimljanima 8,17) Vatrene kušnje ne bi nas trebale iznenaditi. (1. Petrova 4,12) Predodređeni smo za nevolje. (1. Solunjanima 3,3) Nakon što je Pavao tako brutalno kamenovan da su ga napadači ostavili neka umre, on se odmah vraća se u grad, natučen i krvav “jačajući duše učenika, ohrabrujući ih neka nastave u vjeri i govoreći da kroz mnoge nevolje moramo ući u kraljevstvo Božje”. (Djela 14,22)
Loše stvari su izvjesne u ovom životu, ali se ohrabrujemo, jer je i sljedeći život siguran. U Kristu znamo da nas ni život ni smrt, ni sadašnje ni buduće, ni sile, ni bilo što drugo u svemu stvorenju neće moći odvojiti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našem (Rimljanima 8,37).
S umovima koji su usmjereni na življenje
Treća poanta koju Lewis ističe je da ne smijemo prestati živjeti, čak i u svijetu u kojem je toliko toga prošlo, može i poći će po zlu.
„Ovo je prva točka koju treba istaknuti: i prva akcija koju treba poduzeti je da se saberemo. Ako će nas sve uništiti atomska bomba, neka nas ta bomba uništi dok radimo razumne stvari: molimo, radimo, podučavamo, čitamo, slušamo glazbu, kupamo djecu, igramo tenis, razgovaramo s prijateljima, ne skupljeni kao preplašene ovce i razmišljajući o bombama. Oni mogu slomiti naša tijela, mikrob to može učiniti, ali ne moraju dominirati našim umom.“
Ako na nas padnu atomske bombe, ako nas pronađu Kaldejci, tornado ili bolesti, nesreće, ozljede ili naš najgori scenarij, neka nam se to dogodi dok smo živi, a ne sklupčani u klupko u kutu. Lewis je to nazvao “razumnim ljudskim stvarima”. Neka nas zatekne nesreća, ako naš premudri Otac to smatra “potrebnim” (1. Petrova 1,6), potpuno žive puni nade u Boga i ljubavi prema ljudima.
Ono čega se najviše bojimo moglo bi nas pronaći, bez obzira brinuli se oko toga ili ne. Ali kao kršćani, ne moramo biti zabrinuti za svoje živote ili opsjednuti svakom mogućom nesrećom. Naš strah ne odgovara strahu svijeta (Izaija 8,12–13); nego se bojimo Boga i vjerujemo Mu. Živimo svoje živote u atomskom dobu ili bilo kojem drugom, povjeravajući se vjernom Stvoritelju dok činimo dobro, svjedočeći:
„Kroz mnoge opasnosti, muke i zamke, već sam došao; ta milost me je do sada držala na sigurnosti, i milost će me odvesti u moj dom.“
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
