Dvojica evanđelista, Matej i Luka, prenose nam u svojim evanđeljima molitvu Gospodnju, koja se tako udomaćila u kršćanskim crkvama da je znaju i mala djeca i starci. Ta joj je familijarnost donijela gotovo čarobnu slavu, pa se molitva ne koristi samo u domovima i liturgijama, nego je ljudi znaju nabrajati kao čarobnu formulu u raznim situacijama.
Je li Isus imao na umu takvo korištenje svojih riječi?
Ako čitamo odlomke u kojima se molitva spominje (Mt 6 i Lk 11), to nikako nije bila Isusova namjera. Matej, koji nam zapisuje i prenosi ‘dužu’ verziju – i onu koju svi znamo napamet – zapravo njome uči učenike kako NE moliti – naime: ne treba od molitve praviti pobožni spektakl, kako su to činili licemjerni vjernici njegovog vremena, pa su imali molitvene predstave na trgovima i u crkvama, tako da ih ljudi vide. Također, Isus smatra da se ne smije moliti ‘blebetanjem’ kako su to radili pogani. Oni su mislili da će ih Bog uslišati zbog mnogih i lijepih riječi. Isus naprotiv govori kako molitva, kao i sve što kršćani čine radi štovanja Boga mora biti i usmjereno na odnos molitelja i Boga. Kad činite pobožnost – kao što je post, davanje milostinje ili pak molitva – onda to činite u skrovitosti, svjesni Božje prisutnosti, upućuje Isus. Bog, naime, vidi srce i daje srcu koje ga traži sve što mu je potrebno. Bogu ne trebaju naše molitve jer on zna što nam treba, a svoje blagoslove,odnosno kišu i sunce daje i dobrima i zlima, tvrdi Isus u Matejevom evanđelju. Molitva nije potrebna Bogu, nego je bitna za nas. Molitvom gradimo svoje zajedništvo s Bogom , otvaramo se za njega priznavanjem njegove veličine i moći, te spoznajući njegovu veličinu prepoznajemo blagodat njegove vlasti u svom životu. Svojom molbom za temeljne životne potrebe priznajemo Bogu da smo ovisni o njemu. Ni u Mateju ni u Luki Isus ne završava molitvu kakvom trojstvenom formulom ili velebnim blagoslovom. Kao da daje primjere natuknica kakve bi bile dobre za molitvu. Mnogo mu je važnije KAKO se moliti. Pravi stav pred Bogom je važniji od izbora riječi i dojma kojeg molitva ostavlja na ljude.
Sličnu Isusovu poruku prenosi i Luka. Iako tu učenici sami traže Isusa da ih nauči moliti jer su to činili i drugi učitelji, Isus se ne da smetati. Daje im vrlo skraćenu verziju Očenaša, koja nije duža od 5 kratkih redaka. U ovom evanđelju, Isus naglašava važnost ustrajnosti u molitvi. Kao da kaže – nije bitno što govorite. To može biti sasvim jednostavno: slava Bogu i molba za temeljne životne potrebe. Bitno je da čovjek moli uporno i s vjerom u Božju dobrotu. Mnogo više riječi Isus u Luki troši na uvjeravanje učenika da je Bog bolji od najboljeg zemaljskog Oca i da želi uslišati molitve – kakve god bile.
Molitva je prava ako je usmjerena na Boga, njegovu slavu i njegovu dobrotu, te je popraćena vjerom u njega kao dobroga Oca. Kakvim riječima i gdje molimo, očito nije Isusova briga. Možda bi bilo korisno isprobati molitvenu vježbu kako je predlaže Isus: Ne molimo mahinalno, pukim recitiranjem napamet naučenih stihova. Molimo malim riječima razmišljajući o Bogu kome se obraćamo kao onome koji hoće i može učiniti mnogo više nego što mi možemo moliti.
Autor: Tomo Magda
