Mladi sportaš Álvaro Trigo u svojoj teškoj nesreći približio se Bogu i odlučio pomagati drugima u nastavku života.
Álvaro je iz Madrida, ima 27 godina i najstariji je od petero djece. Od malih nogu želio je postati vatrogasac. Roditelji su ga uspjeli nagovoriti da obuku u ovoj profesiji spoji sa studiranjem.
Tijekom studija počeo je sudjelovati na maratonima organiziranim u Španjolskoj i diljem Europe. U jednom trenutku se odlučio prijaviti na natjecanje Ironman u kojem morate preplivati gotovo 4 kilometra, voziti bicikl 180 kilometara i na kraju istrčati maraton. Álvaro je završio na drugom mjestu u svojoj kategoriji.
Požar mu je zahvatio 63% površine tijela
Álvaro je prvi ozbiljniji životni udarac zadobio 2017. godine kada je njegova sestra smrtno stradala u prometnoj nesreći. Ovaj bolan događaj još je više ujedinio njegovu obitelj.
Sljedeći udarac uslijedio je 2. veljače 2018. – ovaj put Álvaro je to doživio na teži način. Spomenuti datum obilježava njegov novi rođendan, to je prilika koju mu je Bog dao da pronađe pravi smisao života
Álvaro je tada boravio kod svoje bake u malom andaluzijskom selu Sierra de Andújar. Zapalio je vatru u kaminu. Ubrzo nakon toga, kauč je planuo. Situacija je izmakla kontroli kada je Álvaro posrnuo i počeo se peći. Odatle je pokušao pobjeći, ali su nažalost oba vrata bila zaključana i nije imao izlaza.
Skinuo je odjeću koja se doslovno raspadala i točno u tom trenutku pomislio je: “Gotovo je. Ovdje ću umrijeti.” Na kraju je uspio izaći iz sobe i, prekrivši lice vlažnom krpom, došao do rodbine koja je živjela u blizini. Odmah su pozvali hitnu pomoć.
U jedinici intenzivne njege liječnici su obavijestili njegove roditelje da su šanse za preživljavanje njihovog sina od 10 do 20 posto. Zadobio je jaku dehidraciju, ozljedu pluća i brojne opekline na 63% površine tijela. Kako bi ga poštedjeli boli, stavljen je u komu. Kada se probudio nakon 10 dana, osjećao se potpuno zbunjeno. Njegovi roditelji, želeći ga razveseliti, odlučili su mu ne reći istinu o njegovom stanju. Umjesto toga, rekli su mu, pozivajući se na razgovor s liječnikom, da će za godinu dana moći istrčati maraton.
VIDI OVO: Kako patnja pomaže vjernicima?
Bol, usamljenost i strah
Najteže s čime se Álvaro borio na odjelu za opekline bile su vizije izazvane drogom u kojima nije mogao razlikovati fikciju od stvarnosti. Njemu se, primjerice, činilo da su mu liječnici došli samo da ga izmjere i odaberu odgovarajući lijes. Tijekom tih vizija nije mogao govoriti, što je samo pojačalo njegov strah.
Nakon premještanja s odjela intenzivne njege na odjel za opekline, bolovi se nisu smanjivali. Osim toga, bio je jako usamljen, bojao se vlastitog osakaćenog tijela, infekcija, tjednih operacija presađivanja kože i iznimno bolne, svakodnevne promjene zavoja. U međuvremenu, dok je još bio u bolnici, snimao je kratke videe kako bi razveselio druge ljude koji su se našli u sličnoj situaciji. Svaki dan označavao je sljedeći korak u procesu oporavka. U bolnici je proveo četiri mjeseca u potpunoj izolaciji i podvrgnut 13 operacija.
Patnja ga je dovela do Boga
Álvaro priznaje da je u ovom iskustvu dotaknuo dno i suočio se s Bogom i svojim starim načinom života. Donio je odluku da će, ako napusti bolnicu, započeti potpuno novi život ispunjen pravim smislom, odnosno onaj u kojem će tražiti sreću drugih.
Od tog trenutka život mu se okrenuo za 180 stupnjeva. Trenutno se suočava s raznim izazovima, surađujući sa zakladama i nevladinim organizacijama.
Zahvaljujući činjenici da se Álvaro i prije bavio sportom, nije mu nedostajalo ustrajnosti i volje za borbom. To mu je omogućilo da u rekordnom roku povrati punu kondiciju. Doista, godinu dana nakon nesreće, istrčao je željeni maraton u Sevilli.
Ovaj put medalju nije zadržao za sebe, već ju je odnio u bolnicu. Jer, kako sam priznaje, “nagrada nije samo za mene, nego za sve one koji su me natjerali da dođem ovdje”.
