Mnogi kršćani danas Novaka Đokovića uspoređuju s Isusom i prikazuju ga kao izuzetnu moralnu i duhovnu veličinu. Tomislav Terzin ga opisuje kao “svjedoka za Krista” i “nosioca Kristove svjetlosti svijetu”. Ali zbog čega? Ne zbog nečega što je Novak učinio, nego zbog nečega što je učinjeno njemu.
Mislim da je važno da ovo imamo na umu, jer ovo je globalni fenomen, a priča s Novakom je samo jedan od njegovih brojnih primjera. Ustvari, ovo je vjerojatno najočitiji primjer u posljednje dvije godine.
Neki su znanstvenici, naime, bili smatrani moralnim veličinama ne samo zbog toga što ih je “zli sustav cenzurirao”, nego i zbog toga što su, navodno, bili “zviždači”, “borci za istinu”, itd. Međutim, Novak nije učinio apsolutno ništa od toga. On je tek još jedan tenisač koji je pokušao dobiti pristup u Australiji bez cijepljenja.
Nije nikakav “zviždač”, nije se deklarirao kao protivnik cijepljenja kao takvog, ni kao protivnik mjera; nije negirao postojanje opasnog virusa, niti je tvrdio da se bori protiv nekakvog “sistema”. Jedino je izjavio da ne želi da ga netko primorava da se cijepi. I pokušao je dobiti “ispričnicu”, kao i mnogi drugi. Nije čak javnosti ni želio obznaniti je li cijepljen, ili ne. Njegova “bitka” nikada nije bila bitka oko pandemije ili cijepljenja; njega je jedino zanimalo da bude prvak u tenisu.
Novak – “borac za slobodu” i “svjedok za Krista”?
Ali ipak ga se naziva “borcem za slobodu”, i čak “svjedokom za Krista”. Zašto? Ponavljam – ne zbog nečega što je on učinio, nego zbog nečega što je učinjeno njemu. Ima li to ikakvog smisla? Može li netko legitimno biti uzvisivan kao izuzetno moralna osoba, čisto na temelju toga što je žrtva neke uvrede, nepravde, ili progonstva?
U “kulturi časti” (koja je bila dominantna u većini zapadnjačkih zemalja negdje do početka 19. stoljeća), tako nešto definitivno ne bi imalo smisla. U toj kulturi, sama činjenica da je netko žrtva, ne daje toj osobi apsolutno nikakav moralni status.
Da bi netko kome je nanesena nepravda, uvreda ili povreda imao visok moralni status, bilo je potrebno da na tu povredu časno reagira. To ne bi imalo smisla ni u “kulturi dostojanstva”, za koju sociolozi kažu da je zamijenila kulturu časti.
U toj kulturi se očekuje da osoba dostojanstveno reagira na uvredu ili nepravdu. Sama činjenica da je nekome nanijeta nepravda ništa ne govori o moralnom statusu žrtve, nego jedino govori nešto o moralnom statusu zločinca.
“Kultura žrtve” nije pronikla iz Biblije
Međutim, u “kulturi žrtve” (koja je poprilično mlad, ali već globalni fenomen), netko se smatra moralnom veličinom čisto na temelju toga što je žrtva neke nepravde, uvrede, ili progonstva.
“Kultura žrtve” nije ponikla iz Biblije ni Isusovog nauka, nego je proizvod modernog društva, u kojemu je mentalitet žrtve sve rašireniji fenomen. Novi zavjet ne naučava da je svatko tko je progonjen duhovno i moralno velik; naprotiv, poziva nas da se plemenito odnosimo prema svojim progoniteljima.
Dok se u kulturi žrtve nasilni prosvjedi i pozivi na građanski rat opravdavaju tvrdnjom da ih podižu “žrtve” totalitarističkih režima ili neke nepravde, Isus svoje sljedbenike poziva da uzmu “Njegov križ”, da ljube neprijatelje, da se mole za progonitelje i da dobrim vraćaju na zlo. Netko može biti prava pravcata žrtva velike nepravde ili opresije, a ujedno biti neduhovan i ne-moralan, pun mržnje i zlobe, prema Isusovom učenju. Biblija ne zagovara kulturu žrtve, nego kulturu dostojanstva.
Novakovi “prijestupi i grijesi”
Vraćamo se na Novaka. Ovih dana izranjaju na površinu njegovi “prijestupi i grijesi”, poput lažnog PCR testa, davanja lažnih izjava i pojavljivanja među djecu bez maske u periodu kada je navodno bio pozitivan na virus.
Međutim, hoće li išta od toga barem mrvicu pomutiti sliku o Novaku kao “svjedoku za Krista” u umovima mnogih kršćana? Naravno da neće, jer on nije ni bio proglašen takvim zbog bilo čega što je on učinio, nego zbog nečega što je učinjeno njemu.
Novaka osobno ne smatram ni posebno lošom, ni posebno dobrom osobom, ali smatram da je u ovom trenutku potrebno ljudima ukazati na činjenicu da se Novaka ne uzdiže u moralne veličine zbog samoga Novaka i njegovih djela, nego zbog nečega što je učinjeno njemu. Ne mislim da su australske vlasti najbolje postupile. Ne mislim ni da je Novak zaslužio svu kritiku i vrijeđanje koje dobiva.
Samo želim potaknuti (pogotovo kršćane) na razmišljanje o tome da naš pristup prema Novaku u ovim trenucima puno više govori o nama, nego o njemu.
Autor: Dejan Pil
