Poslanica Filipljanima jedan od najpoznatijih zapisa apostola Pavla. Ne vidimo nikakve naznake prijekora, kao što možemo vidjeti u poslanicama Galaćanima ili Korinćanima.
Naprotiv toga, cijela poslanica ispunjena je radošću i zahvalnošću. U ovome članku istražit ćemo sadržaj i lekcije koje možemo naučiti iz te poslanice.
Poslanica Filipljanima – razlog za pisanje poslanice
Zajednica u Filipima bila je od posebnog značenja za Pavla. To je bila prva zajednica koju je osnovao na europskom kontinentu. Lidija i tamničar ondje su se obratili. (Djela 16) Pavao je posjetio crkvu nekoliko puta za vrijeme svojih putovanja. Predstavio je crkvu u Filipima kao primjer, između ostaloga i za crkvu u Korintu. (2. Korinćanima 8, 1-2) Pavao je ovu poslanicu napisao dok je bio utamničen (1, 13) vjerojatno u Rimu (4, 22), dok se suočavao s neizbježnom smrću. (1, 20) Prilika za pisanje poslanice bio je dar, kojeg je zajednica iz Filipa poslala Pavlu preko Epafrodita. (4, 18) Pavao je iskoristio te prilike kako bi ohrabrio Filipljane u vjeri.
Poslanica Filipljanima 1, 1-11 – pozdravi i zahvalnost
Kao i obično, Pavao je započeo svoju poslanicu s pozdravima i zahvalnošću, koje se odnosi na glavnu temu poslanice. Pavao zahvaljuje Bogu za povezanost, koja postoji između Njega i Filipljana, kao i za povezanost koja postoji između Evanđelja i Boga. Nadalje, Pavao moli da njihova ljubav postane još obilnija i plodnija, što će biti Bogu na slavu.
Poslanica Filipljanima 1, 12-30 – Pavao u zatvoru
Pavao je utamničen u Rimu. No želi jasno objasniti Filipljanima kako ovo nije razlog za očaj. Najvažnija stvar je da se Evanđelje nastavi širiti, bilo kroz samoga Pavla ili kroz druge. Pavlu nije važno hoće li nastaviti živjeti ili će umrijeti: „Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam!“ (Filipljanima 1, 21-22) No Pavao i dalje vjeruje da će imati dovoljno vremena kako bi poslužio Filipljanima. Stoga ih poziva neka zavrijede i neka budu ujedinjeni u pogledu Evanđelja.
Poziv na poniznost (Filipljanima 2, 1-30)
Pavlov poziv na poniznost slijedi u drugom poglavlju. Uzvisivanje vreba u svakome, no zahvaljujući Kristovom primjeru vježbamo poniznost. Pavao citira drevnu himnu, koja govori o Kristovoj poniznosti. (2, 6-11) Poniznost vodi do slavljenja, a to je ono na što su Filipljani pozvani. To im dopušta da iskrenije svijetle kao svjetlo u ovome grješnome svijetu. Pavao nakon toga Filipljanima daje još dva primjera ljudi, koji su svoje živote proveli u poniznosti: Timotej i Epafrodit. Timotej će uskoro doći u crkvu. Epafrodita Pavao spominje kao osobu koja se oporavila nakon ozbiljne bolesti. On će također putovati u Filipe. Ta će vijest biti na radost Filipljanima.
Poslanica Filipljanima 3, 1-21 – Upozorenje na protivništvo
Kada stvari idu dobro u nekoj zajednici, to ne znači da se zajednica može bezbrižno odmarati. Uvijek je potrebno biti na oprezu. Zajednica uvijek treba težiti za nečim boljem. To je ono što je sam Pavao činio: „Ja sebe bacam prema cilju, imajući u vidu nagradu pridruženu pozivu s visine koji nam Bog upućuje u Isusu Kristu.“ (Filipljanima 3, 14) Smatrao je svoj protekli život, kada je bio farizej, potpuno beskorisnim: „Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem.“ (Filipljanima 3, 7-8)
Za Pavla je značenje imala samo Kristova pravednost. Sve što se tome protivilo smatrao je opasnošću, pogotovo ljude kojima je njihov vlastiti želudac bio njihov bog, koji traže čast za sebe i koji slave zemaljske stvari. Filipljani se ne bi trebali miješati s takvim ljudima, nego bi trebali očekivati Spasitelja s neba. Kao što je grad Filipi bio rimska kolonija, tako je i zajednica u Filipima kolonija neba, gdje i pripada.
Zaključna ohrabrenja (Filipljanima 4, 1-23)
U posljednjem poglavlju poslanice, Pavao još jednom poziva na ujedinjenje crkve, radost za Gospodina i na povjerenje u Božje vodstvo. Pavao zahvaljuje zajednici u Filipima na toploj podršci koju je dobio od njih. Pavao nije zabrinut za novac, jer je naučio biti zadovoljan sa svojim okolnostima. (4, 11) „Sve mogu činiti u Kristu, koji mi daje snagu.“ (4, 13) Isto tako, podrška crkve znak je iskrenosti njihove vjere, kao žrtva koju daju Bogu. Pavao završava poslanicu s nekoliko pozdrava i molitvom blagoslova: „Milost Gospodina Isusa Krista s duhom vašim!“ (4, 23)
Poslanica Filipljanima – lekcije za nas
- Radost i ljubaznost nisu opcija, nego ključan segment kršćanske vjere.
- Krist nas uči o onome što jest poniznost. Trebamo slijediti Njegov primjer u svemu, nakon čega će nas Bog opravdati u dan Kristovog dolaska.
- Napredak može dovesti do lijenosti i ravnodušnosti, no to možemo izbjeći ako se usredotočimo na Krista.
- Svjetovne okolnosti stavljene su u perspektivu zahvaljujući spasenju Isusa Krista.
Autor: Hildbert Bronkhorst; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Biblword.net
