Zvuči neobično, ali možda najbolji način štovanja Gospodina je upravo naša šutnja u Njegovoj prisutnosti.
Uvriježeno je mišljenje da je bit štovanja naše izražavanje i davanje slave i časti Gospodinu.
Kada štujemo Boga tijekom bogoslužja mi smo ti koji govorimo. Mi prinosimo žrtvu hvale naših usana kako nas uči Heb 13,15. Ali nam Propovjednik 4,17 daje još jednu dimenziju Bogu ugodnog štovanja, a to je naša šutnja: Kad odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priđi da mogneš čuti – žrtva je valjanija nego prinos luđaka, jer oni i ne znaju da čine zlo. Priđi bliže da možeš čuti što Gospodin govori kroz svoju Riječ. Slušanje Božje riječi prethodi našim riječima. Slušanje pretpostavlja da prestanemo govoriti i da šutimo.
Propovjednik ovdje ne propisuje tijek bogoslužja, ali je očito da nas uči da moramo imati najprije stav slušanja Božje riječi prije nego mi progovorimo. On traži od nas dobru pripremu prije nego dolazimo štovati Gospodina, a ta priprema uključuje spremnost na slušanje. Kao što mnogi događaji započinju minutom šutnje u nečiju počast tako bi i naše štovanje moralo započeti šutnjom kada Bog najprije govori nama.
Skloni smo dolaziti pred Jahvu s velikim riječima i obećanjima, ali bi bilo mudrije da najprije budemo spremni čuti što On ima za reći prije nego se razbacujemo svojim riječima. Propovjednik 5,1 nas u tom kontekstu savjetuje da ne naglimo sa svojim riječima. Mi zapravo nemamo što puno govoriti pred Bogom kad On sve zna i poznaje naše motive bolje nego mi. Mi moramo jako puno slušati i uzimati k srcu Božju riječ. Vjerojatno zato imamo dva uha i samo jedna usta.
Navodno je bio Martin Luther taj koji je rekao da je propovijedanje Božje riječi najuzvišeniji oblik štovanja jer tada Bog govori nama. Stoga iako je važno da otvaramo svoja usta na slavu Boga ipak je važnije da Bog govori nama i da mi šutimo i slušamo Njegovu svetu Riječ.
Farizej u Luki 18,9-14 je dobar primjer čovjeka koji nije šutio u Jahvinoj prisutnosti nego je žurio sa svojim riječima. Da je šutio i nastojao dobro čuti i razumjeti Božju riječ ne bio zadovoljan sobom i govorio o svojoj navodnoj pravednosti. On nije došao čuti što mu Bog ima za reći o njemu nego je nastojao uvjeriti Boga da je on poseban i bolji od drugih. On je zapravo štovao sebe zapakirano u štovanje Jahve. Taj se čovjek nije približio bliže da čuje Božju riječ nego da Bog čuje njegovu riječ samohvale. S druge strane je carinik koji je morao čuti Božju riječ jer kako bi se inače kajao zbog svojih grijeha. Ali je nakon toga prinio pravilnu žrtvu, a to je raskajano srce koje Gospodin nikada ne prezire.
Šutnja je zlato. Nije svejedno kako i kakvi dolazimo štovati Gospodina. Svi smo kušani i svi smo skloni površno i neozbiljno pristupiti toj svetoj dužnosti. Bog traži od nas da dođemo pripremljeni. Ali isto tako Bog traži od nas da razumijemo kakvo mu je štovanje ugodno. Petar je dobar primjer nanovo rođenog vjernika koji ima iskrenu želju srca da štuje Gospodina, ali koji je pri tome zaboravio da prije svega mora slušati. On je često puta brzao sa svojim riječima i kada je dobro rekao onda je bilo stvarno dobro, ali kada je loše rekao onda ga je Gospodin svrstavao u klasu sa sotonom.
Petar i mi moramo razumjeti pravu mjeru štovanja Gospodina koja započinje s čistim i naćuljenim ušima. Sve manje od toga Propovjednik naziva prinosom luđaka koji čak nije niti svjestan da njegovo štovanje nije ugodno Bogu. Bili bismo mudri kada bismo poslušali riječi Habakuka 2,20 – „ali je Jahve u svom svetom hramu: nek’ zemlja sva zašuti pred Njime“.
