Poznato nam je da je Isus, Sin Božji, tijekom života na zemlji bio svet i pravedan. Što Biblija misli kada kaže da je “postao grijeh” za nas?
“Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.” (2. Korinćanima 5, 21)
Ovaj stih iz 2. Korinćanima na prvu je vrlo izazovan. Kako je Isus, koji nije poznavao grijeh, postao grijeh za nas? Da bismo razumjeli ovaj stih, moramo razumjeti okolni kontekst.
Isus je “postao grijeh” za nas
U stihovima 11-15 spomenutog poglavlja Pavao je izrazio svoju motivaciju za dijeljenje Kristova Evanđelja. Rekao je da ga “Kristova ljubav nagoni”. Zašto? Jer je bio uvjeren da je Krist umro za sve ljude. A oni koji imaju novi život u Kristu ne trebaju više živjeti za sebe, nego za Onoga koji je za njih umro.
Pavao je nastavio govoriti da je nekoć ljude, uključujući i Isusa, promatrao sa svjetovne točke gledišta. Njegov bi se pogled usredotočio na stvari kao što su osobni odnosi, spol, etnička pripadnost, vjera, ekonomski status ili boja kože. Ali, nakon susreta s Gospodinom na putu u Damask, Pavao je naučio vidjeti dalje od vanjskog izgleda. Krista je vidio kao Onoga koji nas pomiruje s Bogom. I vidio je druge ljude kao ljubljene od Boga i kojima je potrebno pomirenje koje Isus pruža.
Pavao je shvatio da mu je Bog dao službu pomirenja. Postojala su dva aspekta ove službe. Prvi je bio da jasno stavi do znanja da Bog po Kristu pomiruje grešnike sa sobom, a drugi je bio poticati ljude da se pomire s Bogom.
Isus nije postao grešnik, ni na trenutak
Pavao je potvrdio da Isus nije imao vlastiti grijeh. Hebrejima 4, 15 kaže da je Isus, iako je bio iskušavan kao i mi, bio bez grijeha.
Biblija predstavlja Isusa kao Onoga u kome nema grijeha (1. Ivanova 3, 5), koji nije počinio grijeh (1. Petrova 2, 22) i koji je svet i besprijekoran (Marko 1, 24; Djela 3, 14; Otkrivenje 3, 7). Da je Isus “postao” grijeh, makar i na trenutak, značilo bi da je prestao biti Bog.
Kada je Krist patio umjesto nas i umro za nas, On je u svom vlastitom tijelu podnio kaznu za naše grijehe (1. Petrova 2, 24). Ali Isus ni u jednom trenutku osobno nije postao grešnik. Čak su i farizeji, koji su poslali Isusa na Kalvariju, znali da je nedužan:
“Premda ne nađoše nikakva razloga smrti, zatražiše od Pilata da ga smakne.” (Djela 13, 28)
S obzirom da je Isus za nas “postao grijeh”, a nije bio grešnik ili kriv za grijeh, ispravno tumačenje može se pronaći samo u “doktrini imputacije”. Imputirati znači nekome nešto pripisati. Na križu je naš grijeh pripisan Kristu “da mi budemo pravednost Božja u njemu.” Tako je Krist platio Bogu naš dug za grijeh. On nije imao grijeha, ali naš grijeh Mu je pripisan pa je, dok je patio, uzeo pravednu kaznu koju zaslužuje naš grijeh. Istodobno nam se kroz vjeru pripisuje Kristova pravednost. Sada možemo stati pred Boga bezgrešni, kao što je Isus bezgrešan. Mi sami po sebi nismo pravedni, nego se Kristova pravednost primjenjuje na nas.
Zaključak
Isus je osuđen da bismo mogli biti opravdani. Ponio je naš grijeh da bismo bili oslobođeni. Patio je da bismo mogli biti otkupljeni. Umro je da bismo živjeli.
