Imali smo najgoru mamu na svijetu. Dok su druga djeca za doručak imala slatkiše, mi smo ih jedva i probali prije ručka.
Jele smo najčešće jaja i kruh od cijelog zrna pšenice. Kada su druga djeca za ručak pila “koka kolu” i grickala čips i čokoladice, mi smo morale jesti sendviče. Vjerojatno ste shvatili da je, zahvaljujući našoj mami, i naša večera bila potpuno drugačija od večere druge djece.
Mama je uvijek inzistirala da joj kažemo gdje se upravo nalazimo. Mogli bi ste pomisliti da smo bile kao zatvorenice. Uvijek je morala znati tko su naši prijatelji i što s njima radimo. Kada smo rekle da ćemo doći za sat vremena, uvijek je insistirala da to i bude tako, da dođemo točno za sat, ako ne i prije.
Sramota nas je da priznamo, ali je ona bila toliko drska, pa je narušavala Zakon o djeci. Tjerala nas je da radimo po kući. Morale prati suđe, namještati posteljinu, morale smo učiti kuhati, usisavati, prati i raditi razne “robovske” poslove.
Išla je kasno na spavanje. Često mislim da je tako radila samo zbog nas, ne bi li nam izmislila još neku obvezu.
Uvijek je od nas tražila da govorimo istinu – samo istinu i ništa drugo. Kada smo postale tinejdžerke znala je skoro svaku našu misao, i život je postao nepodnošljiv.
Nije dozvoljavala da dečki autima dolaze po nas i “sviruckaju” pred našom kućom. Morali su doći do ulaznih vrata, da bi se upoznala s njima. Dok su sve druge djevojke mogle izaći s dečkima već s dvanaest ili trinaest godina, mi smo na to morale čekati sve do navršenih šesnaest godina.
Zbog naše mame smo propustile mnogo uzbudljivih događaja, koje su druga djeca imala puno. Nitko od nas nije bio uhvaćen prilikom krađe u supermarketu ili prilikom uništavanja tuđe imovine, nitko nije bio u zatvoru zbog nekog prijestupa … I sve to njenom krivicom.
Nikada se nismo opile, nismo pušil , niti smo noću ostajale izvan kuće, niti smo radile na tisuće drugih stvari koje druge djevojke i dečki rade.
Nedjelje su bile rezervirane za crkvu, i nismo mogle izvrda odlazak na bogoslužje. Radije nismo ni pitale možemo li subotom navečer ostati s društvom.
Sada, kad smo napustile obiteljsku kuću i konačno smo slobodne, počinjemo biti jednako nepodnošljivi roditelji poput naše mame … i bivamo zabrinute što danas na svijetu ima tako malo “loših majki ” poput naše …
