Budite sigurni da sve vaše patnje netko čuje. Možda im upravo one pomognu da se istinski obrate Kristu kao svom Spasitelju i Gospodinu.
Vrlo je vjerojatno da niti jedna pjesma nije prošla kroz zidove ove ćelije ili je prošla kroz njezine rešetke. Uzdisanje, psovke, galama, to su bili uobičajeni zvukovi koji su se mogli čuti u mračnom srcu zatvora. Ne pjevanje.
Pogotovo ne u ponoć. To je bio sat našeg očaja, prvi, dugački hodnik u odajama noći, tmina bez i najmanje naznake jutra.
Drugi zatvorenici nisu mogli ne čuti zvuk. Neke je neobična melodija probudila. Zasigurno su je samo sanjali. Drugi, čuvši prve note, ležali su u čudu, jesu li dvojica muškaraca poludjeli. Ludost je odnijela mnoge prije njih. No ovo nisu bili zavijajući zvuci ludoga.
Ponoć je pošla u usamljeni hod, no oni su nastavili: premlaćeni, krvavi i okovima, no nastavili su pjevati.
Kako su mogli pjevati?
Događaji toga dana, zbog kojih su Sila i Pavao zapjevali, bili su još iznenađujući. Gomila je napala dvojicu hodočasnika, nakon što je Pavao istjerao demona iz ropkinje. (Djela 16, 16-21) Gradski dužnosnici, nakon što su zaobišli pravni postupak, naložili su neka se muškarci skinu, nakon čega su zapovjedili neka ih se istuče, nakon što su predani tamničaru: „Primivši takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge im stavi u klade.“ (Djela 16, 24)
Mrak je pao i nakon toga je nastao neobičan zvuk:
„Oko ponoći su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali.“ (Djela 16, 25)
Molitvu možemo razumjeti. Tko među nama ne bi zavapio za izbavljenjem iz takve nepravednosti? No Pavao i Sila ne samo da su molili, oni su i pjevali. Svoju bol u srcu pretvorili su u himne i tminu noći susreli su s melodijom.
Dok su tako činili, pridružili su se velikom zboru svetaca, koji su pjevali po vjeri, ne po onome što su vidjeli. Pridružili su se kralju Jošafatu, koji je odlazio u rat sa slavom i štovanjem. (2. Ljetopisa 20, 20-21) Pridružili su se Jeremiji, koji je svoja najgorča tugovanja pretvorio u pjesmu. (Tužaljke 1-5) Pridružili su se psalmistima koji su, nakon što su se osjećali kao da su zaboravljeni i zahvaćeni nesrećom, pjevali ”pjesme u noći”. (Psalam 77, 6)
Ponovno i ponovno, Božji sveci susretali su se s tugom ne samo s molitvom, nego i s pjesmom. Što je bilo što su Pavao i Sila vidjeli, što je donijelo slobodu njihovim srcima za pjesmu?
”Naš Bog i dalje vlada”
Iz jedne perspektive, dan Sile i Pavla bio je dan savršene katastrofe. Njihova duhovna sila bila je oklevetana, širenje evanđelja spriječila je gomila, njihova nevinost utišala je nepravda. Izgledali su poput dvije žrtve, uhvaćene u kaosu nemilosrdnog svijeta bez svrhe.
No oni na to nisu tako gledali. Što se tiče Pavla i Sile, sve svakodnevne nesreće počivale su u rukama suverenog Boga. Bog ih je pozvao u Filipe tijekom ponoćne vizije. (Djela 16, 9-10) Je li Njegova suverenost sada bila manja, dok su bili u tamnici? Bog ih je upotrijebio u Filipima kako bi spasio Lidiju i njezino kućanstvo. (Djela 16, 11-15) Je li ih Bog sada odbacio? Ne, tamnica ni na koji način nije mogla spriječiti ostvarenje Božjih planova, niti je mogla ukloniti njih dvojicu iz Božjeg pogleda. U to su bili sigurni.
Godinama kasnije, nakon još jednog utamničenja, Pavao podsjeća crkvu u Filipima na Božju iznenađujuću suverenost:
„A hoću da znate, braćo: ova moja nesreća iskorištena je za napredovanje evanđelja tako da se moji okovi u Kristu razglasiše u svem pretoriju i među svima drugima.“ (Filipljanima 1, 12-13)
Bog je naučio Pavla i Silu kako da vide dobre svrhe u svakoj situaciji, čak i ako bi bili iza rešetaka tamnice. Naučio ih je ne samo da vide svrhe, nego i da pjevaju o njima. Isto Bog čini i s nama.
Čak i bez obzira na ovaj svijet, samo pjevanje kada osjećamo tugu, prkosi nevjeri, koja smatra da ne postoji značaj ovakvoj boli. Pjesma šalje ritam i red, sklad i napredak u patnju, koju još uvijek ne razumijemo. Tako svjedoči da, čak i u našoj najvećoj zbunjenosti, Bog i dalje vlada.
”Naš Bog će izbaviti’
Ako Bog vlada, onda može i izbaviti, bez obzira na to koliko zatvor bio zaštićen i koliko okovi bili čvrsti. Usred Siline i Pavlove pjesme dogodilo se sljedeće: „Odjednom nasta potres velik te se poljuljaše temelji zatvora, odmah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi.“ (Djela 16, 26) Vlasti u Filipima nisu znali, kako izgleda, da je Bog Pavla i Sile, jednom uništio tamnicu koja je bila daleko bolja od njihove.
Primijetite da su njih dvojica pjevali prije nego što je Bog potresao zemlju, ne nakon toga. Zašto? Jer je njihova najveća radost bila ukorijenjena u dublje izbavljenje. Razmotrimo ono o čemu je Pavao, dok je bio u tamnici, pisao svojoj braći u Filipima:
„Pa što onda? Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se. Jer znadem: po vašoj molitvi i pomoći Duha Isusa Krista to će mi biti na spasenje, kako željno i očekujem i nadam se da se ni zbog čega neću smesti, nego da će se mojom posvemašnjom odvažnošću – kako uvijek tako i sada – Krist uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću.“ (Filipljanima 1, 18-20)
Pavao zna da će ga Bog izbaviti. No izbavljenje u koje se on nada, položeno je u nečemu što je dublje od života ili smrti. Kakvo on izbavljenje ima na umu? Ne u izbavljenje od njegove nesreće, nego prvo i najprije u izbavljenje od toga da ne bi slučajno obeščastio Krista u svojoj nesreći. Bez obzira na to bio on slobodan ili u lancima, pogubljen ili pomilovan, Pavao je bio siguran u jedno: po sili Duha, ”odat ću čast Kristu u svome tijelu”. Stoga, on kaže, radovat ću se, čak ću i pjevati.
Bog nas može izbaviti iz tuge, koja se oko nas omotava poput lanaca. Bog može iscijeliti bolesti, obnoviti odnose, spasiti voljene i otkloniti depresiju, jednom zauvijek. Da, Bog može i pravo činimo kada molimo da to učini. No potrebno nam je nešto veće od izbavljenja od naših nesreća; potrebno nam je izbavljenje od toga da Ga ne bismo obeščastili dok prolazimo kroz nesreće. U Kristu, to je izbavljenje koje nam On u konačnici obećava. Stoga, čak i u noći ispunjenoj usamljenošću, možemo zapjevati o određenoj vrsti spašavanja: bez obzira pjevali zvukom ili slomljenim tijelom, u radosti ili srcobolji, kroz život ili smrt, tuga neće ukrasti zadovoljstvo koje imamo u Kristu.
Jednoga dana, pjevat ćemo Isusu, oslobođeni od svake tuge. Danas, odajemo čast Njegovoj vrijednosti, kada pjevamo iako smo u lancima.
”Netko sluša”
Dok su Pavao i Sila molili i pjevali, Luka nam opisuje: „drugi ih zatvorenici slušaše.“ (Djela 16, 25) Možda im je smetalo to što su čuli, možda ih je to iznenadilo, možda su čak bili u čudu. Bez obzira na slučaj, slušali su. Nedugo nakon toga, druga se osoba pridružila njihovom pjevanju.
Nakon što je Bog protresao tlo tamnice, otvorio vrata i bacio lance s njih, tamničar pade ispred Pavla i Sile i upita: „Što mi je činiti kako bih bio spašen“? (Djela 16, 30) Pavao i Sila su odgovorili: „Vjeruj u Gospodina Isusa“. Vjerujte u Spasitelja, koji je vrijedan slavljena u doba nevolje. Vjerujte u Krista, koji daje snagu za pjevanje u ponoć. Vjerujte u Gospodina, koji vlada i spašava. Nakon toga čitamo: „Onda ih uvede u dom, prostre stol te se zajedno sa svim domom obradova što je povjerovao Bogu.“ (Djela 16, 34) Novi je dom pjevao pjesmu Pavla i Sile.
Luka nam ne specificira koji je tamničar čuo pjesmu, ali to nije ni važno. On je mogao osjetiti njihova slavljenička srca. Isto vrijedi i s nama: bez obzira na to jesu li naše pjesme doslovno došle do ušiju drugih ili ne, oni će čuti kakva su naša srca. Naši prijatelji i obitelj, suradnici i susjedi čut će razliku između unutarnjeg gunđanja i melodije, između patnika, koji se urušio u sebe samoga i onoga koji, čudesno, podiže svoj glas Bogu i drugima.
Svatko u ovome svijetu zna ponešto o tuzi. Kako nam je očajnički potrebno čuti kako Bog može ispuniti naše tuge pjesmom.
Patite s Njim u slavljenju
Oni koji pjevaju s Pavlom i Silom pridružuju se velikom zboru svetaca, od Jošafata i Jeremije, do Asafa i Davida. No najveći u tom zboru je Isus.
U noći Njegove izdaje, kada je prelomio kruh i podijelio kalež, nakon što je oprao noge svojim učenicima i predao njihova srca Ocu, poveo je Dvanaestoricu u pjevanju himne. (Marko 14, 26) Poslao je melodiju i najtamnijoj noći; omotao je svoju tugu u pjesmu. Nije prestao pjevati ni kada je gomila vikala ”razapni”, ni kada su, zbog nepravde, Njegove noge i ruke bile probodene. Dok je visio na križu, krvario je psalme. (Matej 27, 46; Luka 23, 46; Ivan 19, 28)
Pjevanje u tuzi je stoga još jedan način kako nas Bog prilagođava na sliku svoga voljenog Sina. Ovdje, dok patimo s Njime u pjesmi, Isus nas uči da govorimo: „Naš Bog još uvijek vlada. Naš Bog će izbaviti. Netko treba čuti o Njegovoj preobilnoj vrijednosti“.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za Novizivot.net.
