Kao vjernici ne bismo smjeli biti “kamen spoticanja” drugim vjernicima. No, što to uopće znači i kako to možemo izbjeći?
Usred niza zakona u Starom zavjetu koji reguliraju postupanje s drugima, nalazimo:
“Nemoj psovati gluhoga niti pred slijepca stavljaj zapreku. Svoga se Boga boj! Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 19, 14)
Iz gornjeg stiha okrutno je staviti kamen ili ciglu pred slijepu osobu, no Novi zavjet ovoj zapovijedi daje duhovno značenje.
Što znači biti “kamen spoticanja” nekom drugom?
Kada je Petar pokušao odvratiti Isusa od raspeća, Isus je rekao:
“Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Matej 16, 23)
Petar je, pod utjecajem Sotone, pokušao odvratiti Isusa od onoga što je došao učiniti. Pokušao je natjerati Isusa da “posrne” na svom putu do raspeća. Zato je bio “kamen spoticanja”. Pavao ponavlja ideju: “.. a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” (1. Korinćanima 1, 23). Ideja da će Isus biti razapet bila je kamen spoticanja za Židove – nešto što je poremetilo njihova uvjerenja o tome kakav će Mesija biti.
Ali većinu vremena, “kamen spoticanja” odnosi se na nešto ili nekoga tko sprječava drugoga u odnosu s Bogom. Primjerice, Isus u Mateju 18, 5-7 govori koliko je sablasno navesti dijete na grijeh.
“I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan.”
Slično Pavao u Rimljanima 14, 13 ističe da samo Bog sudi; ne smijemo osuđivati druge, ali moramo biti zabrinuti da mi nismo ti koji ih navodimo na grijeh.
Ne biti “kamen spoticanja” znači ne navesti drugoga da griješi
Pavao se u 1. Korinćanima 8 bavi pitanjem navođenja drugih na posrnuće. Tada je poseban problem bio jesti hranu koja je bila žrtvovana idolima. Neki od vjernika iz Korinta shvatili su da su idoli zapravo ništa i da ta hrana nije kontaminirana od bilo koje druge hrane. Stoga im nije bilo teško jesti tu hranu. Međutim, drugi vjernici koji su bili spašeni od obožavanja idola smatrali su jedenje takve hrane kao čin obožavanja idola. Tako je Pavao zapovjedio onima koji su mogli bez problema jesti tu hranu žrtvovanu idolima: “A pazite da ne bi možda ta vaša sloboda bila spoticaj nejakima” (1. Korinćanima 8, 9). Pavao nije htio da “jaki” vjernici sablazne “slabe” pa da budu osuđeni u svojim vlastitim mislima.
“Ali nemaju svi toga znanja. Neki, navikli na idole, još jedu meso kao idolima žrtvovano i njihova se savjest kalja jer je nejaka.” (1. Korinćanima 8, 7)
Jedni druge trebamo izgrađivati, a ne povlačiti prema dolje
Zbog ljubavi prema Bogu i bližnjemu ne bismo smjeli poticati drugog vjernika da učini ono što on/ona smatra grijehom. Juda nam u svojoj poslanici kaže:
“Uščuvajte se u ljubavi Božjoj, iščekujući milosrđe Gospodina našega Isusa Krista za vječni život. I jedne, svadljivce, karajte, druge spasavajte otimajući ih ognju, trećima se pak smilujte sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu.” (Judina 1, 21-23)
Pozvani smo blagoslivljati i izgrađivati slabije vjernike i ne tjerati ih na stvari o koje bi se mogli spotaknuti i sagriješiti. Pisac poslanice Hebrejima lijepo zaključuje: “Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela.” (Hebrejima 10, 24)
