Svi ponekad zbog nečega osjetimo nezadovoljstvo. Znamo, stoga, kakav je to destruktivni osjećaj – on življenje čini teškim i napornim, ne dopušta nam da živimo život u punini.
Ipak, nezadovoljstvo je dobro kad nas potiče da napravimo poteze koji će promijeniti lošu situaciju u kojoj se nalazimo, kako bismo živjeli dostojno djece Božje. Razlučimo, dakle, potječe li naše nezadovoljstvo iz naše obijesti i oholosti, ili, pak, iz potrebe za reagiranjem na nepravdu bilo koje vrste, te prema tome djelujmo.
Neki dan, pijući kavu sa svojom mamom, dotakle smo se pitanja zašto je većina ljudi oko nas tako nezadovoljna. U posljednje vrijeme nisam čula iskren i glasan smijeh, ljudi koje susrećem uglavnom su tužni, zabrinuti, ljuti. Dobro, vrijeme nam nije naklonjeno, kriza je, ljudi su uplašeni jer se boje za sutra, puni su briga i problema. Ali, budimo iskreni, od pamtivijeka postoje krizna, ratna, ekonomski teška vremena. Vremena koja su prožeta elementarnim nepogodama, stradanjima…
Nažalost, ni biblijska vremena nisu bila pošteđena uvijek prisutnog nezadovoljstva. Tako se, npr. pod pritiskom bigamijskog odnosa Rahelino nezadovoljstvo počelo otkrivati. Vidjevši kako Lea donosi na svijet Jakovljevu djecu, a ona to nije mogla, postala je jako ljubomorna na svoju sestru. Rahela je žena koja je imala gotovo sve u životu – bila je prelijepa, materijalno osigurana i imala je svu pažnju, obožavanje i bezuvjetnu ljubav svoga voljenog muža. Pomislili bismo, pa što još hoće. Dobro, silno je željela svoje dijete, to se može razumjeti. Ali u konačnici, to je nezadovoljstvo bilo kobno za nju.
I tako od Rahelinih i Jakovljevih dana do danas, grijeh je nezadovoljstva uništio bezbroj veza. Neki parovi postaju silno ljutiti na Boga jer im nije dao djecu, dok drugi koji imaju djecu jedva čekaju dan kada će im se djeca osamostaliti. Nezadovoljni smo odabirom njihova budućeg životnog partera, nezadovoljni smo svojom rodbinom koja nam je dana, a koju ne možemo mijenjati onako kako bi to nama odgovaralo. Domaćice žele karijeru, a žene koje rade žele biti domaćice. Ima nas kršćana koji nismo zadovoljni mjestom u kojem živimo, poslom kojim se bavimo, s kolegama s kojima radimo, naravno i sa šefom kojeg bismo tako rado smijenili, plaćom koju dobivamo, sa susjedima koji nas okružuju, prostorom u kojem živimo, automobilom koji vozimo. Uvijek nam je nešto drugo privlačnije.
Prema nekim istraživanjima, nikada nije bilo toliko ljudi koji boluju od depresije uzrokovane nezadovoljstvom svojim životom kao u današnje doba. Neke žene nezadovoljne su svojim muževima. One su silno žalosne jer im muževi ne posvećuju dovoljno pažnje, ne komuniciraju na način kako bi to one željele, ne provode dovoljno vremena s djecom, ne pomažu u kućanskim poslovima, vrlo su neuredni, hrču, kašlju, glasno pušu nos, pričaju dosadne viceve, ponavljaju se… i koječega drugog; dugo ostaju vani ili se puno više bave poslom, svojim automobilom, televizijom, hobijem i sportom nego njima. Neki su muževi nezadovoljni svojim ženama. Kritiziraju svoje žene zbog načina na koji se odijevaju, zbog viška kilograma, zbog frizure, načina kuhanja, načina vođenja domaćinstva i načina odgajanja djece. Ljute se jer one duže spavaju, previše jedu, gube previše vremena ili troše previše novca. Neke žene, bez obzira na to koliko se trudile, nikada neće udovoljiti svojim muževima, i obratno.
Obratimo pozornost na plastičnu kirurgiju… Smatram kako je to najbolji primjer nezadovoljstva današnjeg svijeta. Djevojke u najranijoj životnoj fazi odlaze na korekcije svoga tijela, mi žene nismo zadovoljne svojom vanjštinom (i ja spadam u ovu kategoriju), sve bismo mijenjale, najbenigniji je odlazak frizeru – mi koje imamo kovrčavu kosu želimo ravnu, one koje imaju ravnu kosu, čeznu za kovrčavom, odlazimo na brojne tretmane, ubijamo se vježbanjem, stalno smo gladne jer smo na vječitoj dijeti, sve do prve police s čokoladom.
I tako, nažalost, poznajem i okružena sam s previše ljudi koji su stalno nezadovoljni i zapravo im cijeli život prolazi pa i oni tako lijepi trenuci poput cvatnje voćaka u proljeće (u trenutku dok pišem ovaj tekst, promatram voćku u svome vrtu i preplavljuje me neka neopisiva sreća i zahvalnost Stvoritelju što mi je podario život i vid da mogu uživati u ovome času…) u potrazi za nečim što zapravo ni sami ne znaju definirati. Tako smo kratko na ovoj Zemlji, toliko malo vremena imamo i zašto da to vrijeme utrošimo u nezadovoljstvu kada ne znamo što nam donosi sutra.
Iz svoga iskustva znam da kada me obuzme osjećaj nezadovoljstva (priznajem, ni ja nisam imuna na to) ljudi oko mene postaju zabrinuti, nevjerojatno je kako se negativnost progresivno širi.
A zaboravili smo onu divnu riječ – prihvaćanje i zahvaljivanje. Prihvaćanje onoga što nam je darovano. Posvijestimo si kako smo mi, a ne samo onaj drugi, hram Božji. Kako smo mi stvoreni na sliku i priliku Božju – pa kako onda možemo biti nezadovoljni. Kako smo odabrani biti mjesto beskrajne i bezuvjetne ljubavi, mjesto milosti, utjehe, mira i ljepote. Recimo glasno: Hvala ti, Gospodine, što si me stvorio, što si me učinio na svoju sliku i priliku, hvala ti što me ljubiš takvog kakav jesam sa svim mojim nedostacima i manama. Mislim kako ne zahvaljujemo dovoljno.
Danas sam svojoj prijateljici čestitala rođendan, a ona mi je sva ushićena pričala kako je cijeli dan zahvaljivala dragome Bogu na divnom danu. Kaže: spuštala sam se niz stube u grad, bio je pravi proljetni dan i osjetila sam neopisivu sreću zbog tog divnog vremena, zbog svoga grada okupana suncem, pjevom ptica, u miru nedjeljnog jutra, i imala sam silnu potrebu zahvaljivati Stvoritelju. Kada bismo počeli zahvaljivati Gospodinu i uživati u stvarima koje su nam besplatno dane, stvarno bi nezadovoljstvo trebalo početi jenjavati. Kada nas uhvati val nezadovoljstva, sjetimo se samo ljudi koji u ovom trenutku čekaju na kemoterapiju. Uistinu je nezadovoljstvo grijeh i to možda jedan od najperfidnijih suvremenih grijehova.
Autorica: Dorotea
