Zapovijed koja je moralno prekrasna i mudrosno vrlo privlačna, koju je Isus ikada izgovorio, također je i ona kojoj je najteže biti poslušan:
„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.“ (Matej 22, 37-40)
To je izjava koja oduzima dah. Sve što Bog zahtijeva od nas, sve što Biblija sadrži u vezi ”života i dobrote” (2. Petrova 1, 3) skraćeno je u dvije jednostavne zapovijedi.
U toj jednostavnosti, ove dvije zapovijedi obuhvaćaju sve. No poslušnost prema njima je sve samo ne jednostavno. U tome je problem. Iz razloga što te zapovjedi zvuče tako privlačno, one mogu djelovati preplavljujuće; čak i nemoguće za slijediti. Kao rezultat toga, prihvatimo da se od nas ne očekuje da ih shvatimo ozbiljno. To je velika greška.
Je li ljubav čak i moguća?
Možemo pogrešno pretpostaviti da, dok je poslušnost prema ovim zapovijedima bila ljudski moguća u Edenu i premda ćemo ju moći slijediti dok budemo u proslavljenom stanju naših tijela, sada, dok smo u ovome palom stanju, nemoguće joj je biti poslušan. Uz to, možemo pomisliti da se radi o nekim prolaznim idealima, o onima o kojima ne trebamo razmišljati. Možemo čak i razmišljati na način da je svrha tih zapovijedi otkrivanje toga da ih mi sami ne možemo slijediti i naša potreba za Kristom (Rimljanima 7, 22-25), da nam se Kristova pravednost pripisuje zbog toga što je On sam savršeno bio poslušan tim zapovijedima. (Rimljanima 8, 3-4) Zbog svega toga, pomišljamo, Isus ne očekuje da ćemo sada biti poslušni tim zapovijedima.
Iako je istina da je Isus otkupio naše opravdanje kroz vlastitu savršenu poslušnost, zbog onoga što je Pavao pisao u poslanicama Rimljanima 13, 9 i Galaćanima 5, 14 i onoga što je Jakov napisao u Jakovljevoj 2, 8, jasno nam pokazuje da su apostoli vjerovali da Isus od nas ozbiljno očekuje da volimo Boga našim cijelim bićem i da volimo bližnje svoje kao same sebe; sada, u ovome razdoblju, čak i danas.
Tko je uzor učeništva za vas?
Okolina će ili potvrditi ili suprotstaviti se našim pogrješnim pretpostavkama u vezi ljubavi. Često dopuštamo našim bližnjima da u velikoj mjeri određuju ono što za nas predstavlja učeništvo. Ako mnogi učenici oko nas pristaju, ali ne primjenjuju rigorozno ove velike dvije zapovijedi, njihov nas primjer može nagnati da pomislimo kako Isus želi od nas prihvaćanje ove dvije zapovijedi idealne pravednosti, ali da ne očekuje od nas da ćemo se truditi ne bismo li te dvije zapovijedi i živjeli.
No, kao što Pavlovo prekoravanje Petra u Galaćanima 2 pokazuje, utjecaj bližnjih može dovesti do ozbiljne neposlušnosti. Cijelo novozavjetno svjedočanstvo potvrđuje da upravo radikalan način na koji živimo u skladu s Isusovim ljubavnim zapovijedima, a sve su to u biti izlaganja ovih Velikih zapovijedi, pokazuje da smo Njegovi učenici. (Ivan 13, 35)
Ne, ne smijemo dopustiti da ove činjenice, koje govore da je te zapovijedi teško slijediti, da nismo u konačnici opravdani našom poslušnošću ili da ih drugi oko nas ne slušaju, formiraju našu pretpostavku da Isus ne očekuje od nas da ih ozbiljno slijedimo. Jer Isus to od nas očekuje. Zapravo, On očekuje da strukturiramo naše živote oko poslušnosti tim zapovijedima.
Kako možemo biti poslušni?
Ovo nas vraća natrag na ono koliko ove zapovijedi mogu djelovati preplavljujuće. Ako te zapovijedi shvatimo ozbiljno, one nas prisiljavaju na postavljanje pitanja: „Kako možemo biti poslušni takvim zapovijedima“? Upravo je to ispravno pitanje koje si moramo postaviti.
Jeste li ikada proveli neko vrijeme u ozbiljnom meditiranju u vezi ovih zapovijedi o ljubavi?
Ovdje ne mislim samo na slušanje propovjedi, lekcija i podcasta o njima, niti na čitanje brojnih knjiga i članaka koji govore o njima i nakon toga formiranja ispravnog teološkog odgovora. Za kršćanske učitelje koji stvaraju takve sadržaje, jer sam i ja jedan od njih, ovdje ne mislim samo na ulaganje velikog truda u povijesna, gramatička i hermeneutička istraživanja i pritom na razvijanje učinkovitih homiletskih ili komunikacijskih vještina, radi preciznog razumijevanja i podučavanja ovog teksta unutar sistematske teološke mreže. Nemojte me pogrešno shvatiti: sve je ovo važno. No sve to neće nužno rezultirati strogom poslušnošću u stvarnom životu.
Mislim, jeste li ikada proveli sate ozbiljno razmišljajući o onome na što je Isus mislio kada je rekao da s namjerom trebamo voljeti Boga svim našim bićem, bez obzira na to gdje nas je Bog postavio u svijetu te da trebamo voljeti naše bližnje kao same sebe, između vječno važnih duša koje nam je Bog postavio na brigu, posebno onih koje su u potrebi, možda ako su čak i ”neprijatelji” (Matej 5, 44), možda i oni koji, da tako kažemo, dolaze usput u naše živote? (Luka 10, 25-37) Isus ne želi da nas te zapovijedi, koje su tako sveobuhvatne, paraliziraju; Isus želi da one formiraju naš temeljni pristup životu. Isus želi da se svatko od nas ozbiljno zapita kako bismo trebamo biti poslušni tim zapovijedima te kako bismo trebali, u molitvi, razlikovati što ovakva poslušnost znači za svakoga od nas.
Isus nam je ostavio Pomoćnika. Dao nam je dar Duha Svetoga, koji nas vodi, (Ivan 16, 13) kao i dar Novoga zavjeta, koji nam pruža mnoštvo primjera, unutar kojih se ove specifične zapovijedi odnose na posebne situacije. Isus nam je dao i dar koji pružamo jedni drugima, kada kao Crkva, tražimo ovaj ”izvrsniji” način života. (1. Korinćanima 12, 31)
Zbrajanje troškova
Tek nakon što smo duboko razmišljali o onome što ove zapovjedi zaista znače za nas, zaista smo spremni platiti cijenu, kakva god da jest. Isus nas o tome uči:
„Tko od vas, nakon što namjeri graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti“? (Luka 14, 28)
Isus je ovo rekao nakon izjavljivanja onoga koliko će slijeđenje ove zapovjedi koštati Njegove učenike: morat će se odreći svega. To je visoka cijena.
No sama cijena je izraz ljubavi. Naše odricanje ne odnosi se primarno na to koliko smo asketizma spremni izdržati za Isusovo dobro; radi se o tome gdje počiva naše blago i koliko volimo to blago. (Matej 6, 21) Iz tog je razloga Pavao napisao: „I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.“
Isus nas poziva na to da predamo ono što ne možemo zadržati, kako bismo zadobili ono što ne možemo izgubiti.
Ako me voliš
Isusove zapovijedi o ljubavi, ovi moralno najljepši, najprivlačniji imperativi, najteže su i riječi koje najviše koštaju, koje trebamo poslušati.
Zato na kraju svoje Propovijedi na gori, nakon što je naveo konkretne primjere kako izgleda život ljubavi, Isus kaže: “Težak je put koji vodi u život.” (Matej 7,14). I zato je jedna od posljednjih stvari koje je Isus rekao svojim učenicima prije svog raspeća bila ona zabilježena u Ivanovom evanđelju 15, 12-13:
„Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Ivan 15, 12-13)
Kad pročitamo tu izjavu, posebno u svjetlu nečega što je rekao samo nekoliko minuta prije: “Ako me ljubite, čuvat ćete moje zapovijedi,” (Ivan 14,15) možemo čuti i odjek Isusovih dviju velikih zapovijedi i njegove očekivanja da ih shvaćamo s najvećom ozbiljnošću koja oblikuje život. Za one od nas koji nastojimo slijediti “radikalno sljedbeništvo”, to doista ne postaje radikalnije od Kristove ljubavi.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
