Ova je majka progovorila o iskustvu svoje kćeri nakon što ju je dječak udario u lice, te je odlučila poslati poruku svim roditeljima.
Majka Briean je u 36. tjednu trudnoće na ultrazvuku otkrila da je njezina kćer prestala rasti te je odmah prebačena na hitni porod. Njezina se kćer rodila premalena te je morala ostati na intenzivnoj 18 dana nakon čega su ju oprezno odveli kući.
Pet godina kasnije je Eisley „Little Bird“ postala vrlo zdravo i sportsko dijete, ali je i dalje bila vrlo malena. Još uvijek nosi odjeću koja je njezinim vršnjacima davno postala mala. Ona još uvijek može nositi odjeću namijenjenu za djecu od 18-24 mjeseca – toliko je malena.
Majka je napisala:
„Ona dobro jede… samo je malo malena. Tako je malena da je do vrtića sjedila u sjedalici za bebe okrenutoj na drugu stranu. Tako je malena da, kada je ranije ovog ljeta slomila nogu, nije bilo štaka ni pomagala dovoljno malenih za nju. Tako je malena da se brinem pustiti ju u školski autobus. TAKO MALENA da, kada sam ju dovela na sat gimnastike, na koji je bila pozvana, me je trener pogledao kao da sam poludjela te me je pitao da dokažem koliko ima godina.
No, sve ovo što pišem nema nikakve veze s veličinom mog djeteta. To spominjem jedino zato što želim da ljudi reagiraju dovoljno uzrujano kada pročitaju slijedeću rečenicu:
Prošlog tjedna je dječak u školi udario moju kćer u lice.
JAKO.
Da, imam fotografije. Ne, neću ih podijeliti jer nisam takva majka. Ne želim nikoga posramiti niti paradirati plavicu na oku moje 5-godišnjakinje na internetu.
Recimo samo da ju je to dijete udarilo dovoljno jako da joj je cijelo oko nateklo do trena kad je došla kući. Dovoljno jako da je bilo natečeno i dan kasnije. Dovoljno jako da sam joj htjela pokriti plavicu sa šminkom prije nego sam ju idući dan pustila u školu, ali sam se suzdržala jer ju nisam htjela naučiti da treba skrivati kada ju netko ozlijedi.
Najgori dio nije bio taj što ju je dječak udario
Na žalost, čini se da sam zakasnila s tom lekcijom.
Najgori dio nije bio taj što ju je dječak udario…. I poštedjet ću vas daljnjih komentara o tome kako se osjećam u vezi toga jer je dijete 5-godišnjak te ne znam tko su mu roditelji niti kakav mu je obiteljski život. Moja prosudba u vezi tog dijela situacije neće nikome pomoći.
Ne, najgori dio cijele stvari bio je taj da ju je dječak udario u lice, a ona mi nije htjela reći što se dogodilo.
VIDI OVO: Djevojčici bez očiju Bog vratio i oči i vid
Prvo mi je rekla da se nije mogla sjetiti kako se ozlijedila. Ona je tvrdila da je pala na igralištu. No, oko joj je sve više naticalo te je postalo jasno da je riječ o udarcu te sam shvatila da mi ne govori istinu… a ona je i dalje odbijala priznati. Umjesto toga onda se uzrujala i bila je jako potištena. Plakala je sama, prestala je pričati o bilo čemu, nije se htjela igrati s braćom ni pjevati svojoj sestri. Nije se ponašala kao ona.
Na večeri je moj tata primijetio masnicu, a ona mu je priznala što se dogodilo. No, uplašila sam se kada je rekla da nije plakala nakon udarca jer je ‘pokušavala biti snažna.’
Još me je više uplašilo kada je rekla da nikome nije rekla za udarac jer je ‘pokušavala biti dobra.’
ŠTO-MI-TO-UČIMO-NAŠE-KĆERI?
Napustila sam njezinog oca kada je ona bila beba jer nisam dala da odrasta u okolini gdje bi nasilje moralo biti skrivano, pa kako sam ju onda uspjela ovo naučiti? Odakle je to došlo?
To nisu retorička pitanja. Želim odgovore. Nije me briga što ima pet godina. Moji dečki ne bi nikada tako reagirali na tu situaciju, bez obzira na njihovu dob. Negdje, nekako, moja je djevojčica naučila da treba biti ‘dobra’ i držati jezik za zubima kada ju netko ozlijedi. Nisam to mogla podnijeti.
To sam rekla i njezinoj učiteljici kada sam ju posjetila sutradan u jutro. Možda ju je iznenadilo što nisam tražila da se dječak kazni ili da ga se makne od moje kćeri. Nije da ne smatram da ga nekako treba opomenuti. No, to nije moje dijete, a ja sam samo brinula da ta učiteljica pomogne mojoj kćeri da ima glas. Željela sam znati da će ju ohrabriti da ne štiti ljude koji ozljeđuju nju ili nekog drugoga.
Imamo sreće što je škola sve to ozbiljno shvatila. No čitam priče o školama koje se ne ponesu dobro u takvim situacijama. Oni sve te stvari pometu pod tepih uz klišeje da se djeca stalno tuku, dječaci su malo jači, djeca znaju biti zaigrana i ponekad nisu dobra prema drugoj djeci i to je normalno.
Tu sam da kažem da to ne prihvaćam. Ne prihvaćam to za svoje dijete, a ni za vaše. Ne prihvaćam da se dječaci ili djevojčice udaraju ni kad imaju 5 ili 15 godina. To nije u redu. Pogotovo nije u redu kada se ovako mala djevojčica boji reći da ju je dječak udario jer će ispasti da nije ‘dobra.’
Možemo mi i bolje od toga. Možemo osigurati bolje za našu djecu. Nemojte učiti svoje djevojčice da je važnije ispasti ‘dobra’ nego se zauzeti za sebe.
Roditeljima dječaka koji je udario moju kćer u lice: Ne znam zašto je vaš sin to učinio, ali mu opraštam. Žao mi je ako mu je teško. Žao mi je ako trpi emocionalnu bol ili je zbunjen i ne zna kako se odnositi prema ljudima. Žao mi je ako prolazi teške promjene ili teške okolnosti. Opraštam mu i ujedno opraštam vama. No znam da možete bolje.
A mogu i ja.“
