Trebamo li sve što nam je danas Isus rekao shvaćati isključivo doslovno i izvanjski?
Trebamo li shvatiti doslovno da nikad ne smijemo sjesti u prvi red? Da na objed ne smijemo pozvati prijatelje, rodbinu ili ugledne ljude? Ili da nam oni taj poziv ne smiju uzvratiti?
Sve što nam Božja riječ govori, svaku zapovijed ili svako slikovito objašnjenje, moramo primijeniti iz srca i moramo tražiti moralno načelo i princip koji iz njih proizlazi. Ništa ne vrijedi čovjeku koji će se samo praviti skromnim i neće sjedati u prve redove, a zapravo je tašt i umišljen. Nema pravog blagoslova čak i ako pozovemo mnogo siromaha na objed, a to zapravo činimo zato što tražimo svoje zasluge i priznanja.
U deuterokanonskoj knjizi Sirahovoj stoji: “Budi krotak u poslu svojem i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli… Što si veći to se većma ponizi da nađeš milost u Gospodinu… Nema lijeka bolesti oholnika…” Stoga nemojmo se hvalisati i praviti važni i nezamjenjivi kad smo dobri u nekom poslu, jer to umanjuje druge ljude. Što nam bolje ide u životu to više budimo skromni i ponizni: to više budimo svjesni svojih brojnih mana i slabosti, te zahvalni na milosti Božjoj. Oholost je poput opake bolesti; kad joj se predamo cijelog nas obuzima i ne možemo joj više izmaći.
Traženje vlastite slave i stalna potreba da uzdižemo svoj ego je nešto što nam oduzima pravu životnu radost i vrijednosti, postaje opasna opsesija; nikada nam nije dosta, destruktivno djeluje na nas i naše bližnje, te oduzima pravu čar, svrhu i razlog u onome što radimo. I zato Isus kaže: “Ne sjedaj na prvo mjesto…” Ne pravi se važan i ne uzdiži se iznad drugih ljudi. Ne traži sam svoju slavu, jer nema prave radosti i života u tome. Isus također kaže: “Ne pozivaj prijatelja, braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda oni tebe pozvali i tako ti uzvratili…” Kad učiniš nešto za ljude, nemoj sam tražiti svoje zasluge, ne gradi o sebi odveć visoko mišljenje. Ne čini nešto zato da bi ti ljudi uzvratili uslugu. Ne čezni za ljudskom zahvalnošću i priznanjem.
I zaista, život nam svjedoči da oni koji za svoja djela odveć očekuju ljudsku zahvalnost i priznanje najčešće ostanu razočarani. Odgovornost za to razočaranje je obostrana; ljudi najčešće vrlo brzo zaboravljaju na zahvalnost, dok oni koji stalno traže zahvalnost postaju iritantni, a priznanja im nikad nije dovoljno.
Ljudi zaista često nešto čine s očekivanjem da im drugi uzvrate, oni koji nešto primaju osjećaju obavezu da uzvrate. No Bog ne želi da se tako ponašamo. On želi da sve što činimo i sve što darujemo bude iz čiste radosti davanja i primanja, iz ljubavi i empatije prema bližnjemu, želje da čovjeka obradujemo i da mu pomognemo. Iznad svega iz ljubavi prema Bogu, te želje da ga obradujemo i uzdignemo.
Današnje Isusove riječi se odnose i na naše spasenje – na našu vječnu perspektivu. Nemojmo si pripisivati zasluge pred Bogom niti se duhovno uzdizati iznad drugih vjernika jer bi na Božjem sudu moglo biti velikih iznenađenja. Naime, Božja riječ kaže: “Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom, koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.” (Titu 3, 4-7) Dakle, ne po bilo kakvim našim zaslugama! Već samo po Božjem milosrđu koje bogato na nas izli po Isusu Kristu našem Spasitelju!
I zato Njemu: Kralju vjekova,
besmrtnome,
nevidljivome,
jedinome Bogu
čast i slava
u vijeke vjekova.
Amen. (1 Timoteju 1, 17)
Zadatak vjernika nije da uzdiže sebe i traži svoju slavu, već da sve što čini čini na Božju slavu – zato da Bogu bude uzdignut. Jer vjernik zna da je vjeran onaj koji ga poziva… (1 Solunjanima 5, 24 i 1 Iv 1, 9). Jedino tako će sva njegova djela dobiti pravi smisao i biti adekvatno vrednovana, jedino tako će vjernik dobiti pravu vječnu nagradu.
Autor: Jasmin Koso