Mnogi kršćani podcjenjuju ulogu uma i volje u kršćanskom životu, a precjenjuju ulogu osjećaja.
Nije ni čudo da imamo toliko emocionalnih i nestabilnih kršćana, koji se brzo ushićuju (ali brzo i ”hlade”) a ne znaju ni najosnovnije temelje Kristova nauka i kršćanske vjere.
Na pitanje koja je od Božjih zapovijedi najveća i prva, Isus je odgovorio: ”Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom i svim umom svojim” (usp. Matej 22,37; Marko 12,37; Luka 10,27). Isus citira Ponovljeni zakon 6,5. No u Starom zavjetu nema riječi ”svim umom svojim”, ili – kako to Rupčić prevodi – ”svom pameću svojom”.
Svim srcem, svom dušom i svom snagom – to je sve što Bog traži u Starom zavjetu. Isus tu zapovijed proširuje i dodaje svim umom. Zašto?
Zato što grčkom jeziku trebaju dvije riječi da prevedu ono što znači starozavjetna riječ ”srce”. Hebrejska riječ lev (srce) ne znači ono što mi mislimo kada kažemo da ”nije dovoljno imati u glavi, nego treba imati i u srcu”. To je poganska podjela onoga što je Bog nerazdvojivo sastavio.
Biblijski pojam srce sadrži pored osjećaja i misli, ideje i razmišljanja. Mnogi kršćani potcjenjuju ulogu uma i volje u kršćanskom životu, a precjenjuju ulogu osjećaja. Nije ni čudo da imamo toliko emocionalnih i nestabilnih kršćana, koji se brzo ushićuju (ali brzo i ”hlade”) a ne znaju ni najosnovnije temelje Kristova nauka i kršćanske vjere.
Ti ljudi složeni biblijski pojam pokajanja (metanoia) nerijetko reduciraju na izvjesna emocionalna stanja, a zaboravljaju da je metanoia prvenstveno ”promjena uma”. Pokajati se ne znači samo ”proliti nekoliko suza”, ili žaliti zbog učinjenih grijeha, nego promijeniti svoje misli.
Metanoia označava temeljnu reorijentaciju života i radikalnu promijenu mišljenja u umu grešnika koji se sada okreće od grijeha k Bogu. Obraćenje mora biti i srcem i umom, samo tako obraćenici postaju oni koji ”um Kristov imaju”.
Apostol Pavao u Rimljanima 12,1-2 zaklinje kršćane da se potpuno predaju Bogu i da se ne suobličuju (”vladaju prema” – Karadžić); ovome svijetu. Kako je to moguće postići? Odgovor upućuje na neophodnu promjenu uma: ”Probličujte se obnovom vašeg uma (Rupčić); ”nego se promijeniti obnovljenjem uma svojega” (Karadžić); ”nego se preobrazujte obnovljenjem svoje pameti” (Duda – Fućak, naš najbolji prijevod Novog zavjeta). Na isti zadatak upućuje Pavao i u Efežanima 4,22-23 potičući kršćane da odbace ”staroga čovjeka”. Kako? ”… da se obnovite duhom uma svojega” (Karadžić); ”… a obnavljajte se duhom svoje pameti” (Duda – Fućak).
Jasno je: nema zdravih osjećaja bez zdrave pameti. Suze kod pokajanja, ako nema umne, razumske odluke i promjene misli, ništa ne vrijede. Osjećajna obraćenja (samo ”srcem a ne umom”) nemaju nosivosti ni trajne vrijednosti. Polarizacija (suprotstavljanje) ”glave” i ”srca”, a bez jasne definicije jednog i drugog, nebiblijska je i štetna po razvoj zdrave kršćanske ličnosti.
Naglašavati kako je ”srce” važnije od ”uma” i ”iskustvo” pretežnije od ”znanja” znači praviti podjelu koju sam Bog ne čini, a takva podjela nije ništa drugo nego izraz intelektualne lijenosti, neposlušnosti cjelokupnosti učenja Božje Riječi i bijeg pred razmišljanjem i diktatima zdravog razuma u nekontrolirano i maglovite područje subjektivne osjećajnosti. To nije Božji put. Božji put je ljubiti ”svim srcem i svim umom svojim”.
Autor: dr. sc. Peter Kuzmič
