Bog te ne ignorira i čuje svaki tvoj vapaj. Kada smo u nekoj teškoj situaciji, možemo imati osjećaj kao da nas je napustio ili da šuti, ali ništa od toga nije tako.
Mnogi su se osjećali napuštenima od Boga u vrijeme najveće potrebe. Tražili su pomoć od Njega, ali je nisu primili onda kada su tražili. Znači li to da je Bogu svejedno ili da zanemaruje naše vapaje za pomoć? Kada Mu vapimo, tražimo od Njega da zaustavi bol i patnju. Želimo izbjeći ozljedu. To nije slabost; to je nešto ljudsko.
Koliko god ti je teško, Bog te ne ignorira
Biblija bilježi nekoliko svjedočanstava onih koji su zazivali Boga u vrijeme potrebe i neko su vrijeme iskusili šutnju. Job je najočitiji primjer, jer se u svojoj nevolji osjećao kao da Boga nigdje nema:
“Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga. Ištem na sjeveru, al’ ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.” (Job 23, 8-9)
Psalmisti su se također borili s osjećajem da Bog ne odgovara na njihove vapaje: “Zašto, Jahve, stojiš daleko, zašto se skrivaš u dane tjeskobe?” (Psalam 10, 1); “Preni se! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka!” (Psalam 44, 24).
Isus razumije naš način razmišljanja da ne želimo doživjeti bol i patnju. U Getsemanskom vrtu, neposredno prije svog uhićenja, tri puta je pitao svog Oca: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti” (Matej 26, 39). Isus se potpuno pokorio Božjoj volji, a ne vlastitoj. Ako je Njegova patnja bila dio Božje volje, onda je to bio spreman prihvatiti.
Bog nas čuje i uvijek se odaziva
Možda neće reagirati na način na koji mi želimo, ali ipak odgovara. Razumljivo, kada je osoba usred boli, patnje i tuge, teško je sagledati širu perspektivu Božjeg plana, osobito kada dobijemo odgovor “ne” ili “ne sada”. Ali možemo se pouzdati u Božju suverenost jer znamo da je dobar (Psalam 48, 1; 95, 3). Čak i dok prolazimo kroz kušnje, Bog daje milost (2. Korinćanima 12, 9). Nakon Isusove molitve u Getsemaniju, “ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri” (Luka 22, 43).
U vlastitim iskustvima čekanje na Boga mi je pokazalo laži u koje sam vjerovao. Vjerovao sam da ako ne čujem jasan odgovor, onda to mora biti zato što nisam postio ili se dovoljno molio. Daniel 10, 12-14 pokazuje da kada je naše srce uistinu spremno tražiti Gospodina, On nas čuje prvi put kada se molimo. Čekanje bi trebalo izgraditi našu vjeru, a ne uništiti je. Ako otkrijete da čekanje na Boga otvrdnjuje vaše srce ili vas odmiče od Njegove prisutnosti, ohrabrujem vas da ispitate svoja razmišljanja i uvjerenja o Njegovom karakteru kroz prizmu Božje Riječi.
Božja narav nije zla i On ne laže
Dok tražimo i čekamo na Boga, naše pouzdanje (ili njegov nedostatak) je izloženo. Kada se drugima uruči posao, služba ili dijete koje i mi žarko želimo, naš karakter, pogledi na Boga i motivi izlaze na površinu.
Želimo blagoslov, ali jesmo li spremni da nas Bog preobrazi dok čekamo?
Čekanje ne znači poricanje i ne znači odbijanje. U vašem čekanju želim vas potaknuti da tražite Gospodina u vezi s Njegovim karakterom, Njegovim obećanjem i vašim procesom. Bog vas vidi i točno zna što radi.
Budući da Bog zna što je najbolje za naše živote, neće reći “da” na molitvu koja je u suprotnosti s Njegovim najboljim. Možda ne razumijemo ili se ne slažemo s Božjim odgovorom, ali možemo vjerovati da će poslužiti Njegovoj slavi i našem konačnom dobru (Psalam 19, 7; 2. Korinćanima 4, 7).
