Santiago, Čile. Proljeće 1981.
“Mama, koliko si godina imala kada si se vjenčala s taticom?”
“Ahhh (uzdahnula je), kćeri … imala sam 24 godine.”
“Uuh, ali to je puno, mama! Ja se neću udati tako stara kao ti!”
Bila sam tinejdžerica kada sam vodila ovaj kratki razgovor sa svojom majkom. Činilo mi se to, može se reći, zanimljivim, ali i posve neprihvatljivim za moj život, jer ja nisam htjela toliko dugo čekati svoje vjenčanje. Sam brak nije bio moj cilj, nego sam u tome htjela pronaći nekoga tko bi me iskreno volio i nisam bila spremna na to dugo čekati, oh ne! Osjećala sam veliku potrebu da me netko voli, ali da i ja nekoga volim. Tražila sam iskren zagrljaj.
Nisam sanjala o bajci gdje princ spašava princezu te se oni vjenčaju i žive sretno zauvijek. Nisam vjerovala da me netko zaista može voljeti, a još manje da nešto tako lijepo može trajati tako dugo. Ipak, nešto je u meni bilo jače i tjeralo me da se nadam. Nisam ni pomišljala na to da ću jednom biti dio takve prekrasne priče, pripremljene na nebesima baš za mene, možda ne do moje 24. godine, ali ipak u savršeno Božje vrijeme.
Bračna zajednica mojih roditelja bila je krasna ljubavna priča, ali kratka i na kraju tragična. Njihov zajednički život bio je prekinut nakon tri godine istinske ljubavi zbog ubojstva mojeg oca koji je bio policajac. Moja je majka ostala slomljena srca i rastresena uma. Ostala je s jednom djevojčicom od dvije godine i s drugom, još nerođenom, u šestom mjesecu trudnoće. Samo sam dvije godine mogla uživati u liku i ljubavi svojega oca, a kasnije u godinama koje su slijedile bila sam svjedokinja mentalnoga i emocionalnoga sloma svoje majke. Osjećala sam velik teret koji me jako pritiskao i mučio. Godinama kasnije, majka mi je pričala o odnosu koji sam u te dvije godine imala sa svojim ocem. Bio je to vrlo blizak odnos, pun duboke ljubavi, i tada sam razumjela da je na pogrebu mojega oca sva ljubav s kojom sam računala bila tom prilikom nepovratno pokopana.
Moje djetinjstvo i godine odrastanja bile su ispunjene samoćom i raznim odgovornostima, bez pravog autoriteta u životu. Razvila sam u sebi borilački duh i samostalnost kako bih preživjela. Gubitak oca i odsutnost majke obilježilo je moj život tako da nikomu više nisam vjerovala. Vjerovala sam da me nitko ne voli niti će me ikad voljeti. Znala sam razmišljati i o samoubojstvu, ali do toga ipak nije došlo. Jednom sam pokušala sebe izludjeti, ali uza svu muku, nisam se mogla oduprijeti zdravom razumu. Bila sam odlučna u postizanju svojega cilja, htjela sam se otrovati tabletama, ali ruke su mi se paralizirale. Činilo se kao da se netko za mene zalaže kako bi me održao na životu, iako ja sama nisam znala kako dalje živjeti. Često sam plakala i bila u tuzi kada me nitko ne bi gledao.
Istinska Ljubav
Još uvijek sam bila vrlo mlada kada sam imala to isto mišljenje o dobi u kojoj se moja majka vjenčala. Nisam tražila muža nego nekoga tko bi me istinski volio i brinuo se za mene … Postoji li uopće prava ljubav?
Samo prvi put, kada sam imala momka, otvorila sam svoje srce misleći da će mi on pružiti pravu ljubav, ali nažalost njemu je to bila samo igra koja je kratko trajala i u tom trenutku moje je srce bilo zgaženo. Rekla sam samoj sebi da više nikada nikomu neću vjerovati, pa ni u sljedećim vezama neću dopustiti da dođe do nečeg ozbiljnijeg. Ja sam sada bila ta koja se igrala osjećajima drugih, koja je iskorištavala i činila isto ono što su drugi meni činili. Sada sam ja bila ta “moćna” i nisam dopuštala da me itko kontrolira, da mi naudi ili da se sa mnom poigrava. Nisam bila svjesna da činim štetu vlastitu srcu, a nisam imala nikoga bliskog da me upozori i posavjetuje.
Prolazile su godine i, kako se kaže, ono što te ne ubije, ojača te. Mislila sam kako je odlično biti potpuno neovisna, hrabra, donekle na feminističkoj i komunističkoj strani, ali nisam ni slutila kakve opasnosti u tome vrebaju! Uvijek sam nastojala biti odgovorna i činilo mi se da je moj posao da budem takva. Puno me stajalo da budem komu podređena, da imam nekakav autoritet nad sobom, jednostavno da budem komu poslušna. Razlog tomu vjerojatno je bio taj što nisam imala primjer koji bih slijedila i nisam nikoga smatrala vrijednim da bih mu se povjerila.
Nisam vjerovala da postoji netko vrijedan povjerenja, netko tko bi me iskreno volio, i nisam vjerovala da će doći dan kada će se moja duša odmoriti, ali ipak taj dan je došao kada sam navršila 20 godina. Tada sam upoznala Krista i tada se moje srce zaljubilo u njega, no nije došao samo meni nego i mojoj sestri i majci. To je bilo genijalno! Od samoga početka mojega hoda s Gospodinom pozvao me da mu služim kao misionarka. Bio je to način na koji sam htjela pridobiti njegovu ljubav. Bila sam vjerna u crkvi, studirala sam u biblijskoj školi, odlazila na kraća misijska putovanja pripremajući se, ali unatoč svim tim aktivnostima pokazalo se da je moja ljubav nestalna, nevjerna i na kraju je iščezla. Izdala sam njegovu ljubav jer nisam znala što znači biti voljena i što znači voljeti. Nisam znala biti poslušna i imati nekoga iznad sebe kao autoritet koji bi me vodio sigurnim putem, nekoga tko bi me štitio. Tako je moja “ljubav” trajala samo godinu dana, a moj brodolom tri godine. Loša računica, zar ne?
No nakon toga više nisam mogla izdržati bez Boga, jer unatoč mojoj nevjeri, on mi je iskazivao svoju ljubav i svakodnevno me privlačio i pozivao k sebi. To me izluđivalo, jer nisam mogla razumjeti da me netko toliko može voljeti. Takva ljubav me na kraju bacila u predanje njegovoj pravoj ljubavi. Ovaj put sam dopustila da Krist prevlada i da ljubavlju pridobije cijelo moje biće. Gospodin je iscijelio moje srce od svake pobune, nedostatka ljubavi i samoće te više nisam bila ista osoba. Srce od kamena zamijenio je srcem od mesa. U moje je mrtvo biće po svojem Duhu udahnuo život.
Sa 26 godina granica koju sam si zacrtala za udaju bila je prijeđena i moja je pozicija bila gora nego ona majčina, za koju sam mislila da se kasno udala. Sada nisam više bila toliko mlada, ali to mi tada i nije bilo važno. Cijela se moja perspektiva promijenila. Vrijeme nije bilo na mojoj strani. Nije da sam očajnički tražila nečiju ljubav nego više zbog pritiska okoline, jer znate već kako to bude: obitelj želi još više obitelji, mama želi unuke, prijatelji te žele vidjeti sretnu i sve to nekako vodi do toga velikog pitanja: “Pa zar si još uvijek sama?” Ali znate što, Bog mi je davao velik mir kada sam ga prigrlila kao svojeg Oca i sada je postao moj autoritet, moj zaštitnik, Onaj koji me najviše voli i onaj kojemu sam povjerila sav svoj život. Znala sam da ako njemu ostanem podređena i poslušna, neovisno o tome ne slažem li osobno sa svim njegovim odlukama ili ako bude možda nešto teško tražio od mene, znala sam da smo ja i moje srce na sigurnom. Gospodin je bio moja prva i prava ljubav.
On je onaj koga volim i onaj koji mi je sve ove godine iskazivao svoju ljubav. Svake godine primala sam bezbroj njegovih zagrljaja. Pokazivao mi je kako njegova ljubav ne postavlja uvjete, ne moram se boriti za nju niti je na bilo koji način trebam zavrijediti. Pokazao mi je da me voli sve više i više. Isus mi je pokazivao istinsku ljubav koju gaji i prema tebi! Bog me zakrilio svojim mirom i potaknuo me da po prvi put sanjam. Joj, kada bih ti mogla prepričati sve snove koje mi je Bog dao i još mi ih daje! Snove o mojoj obitelji, mojoj majci i mojoj sestri, snove o mojoj obnovi i osobnom zdravlju, o poslu punom emocija koji me čeka u njegovoj službi kroz misiju. Sve je to fantastično, nevjerojatno! To su bili veliki snovi kao u nekom uzbudljivom filmu. Trebala sam proći proces i čekati Božje vrijeme. U tom trenutku nisam znala, ali Bog se sve to vrijeme dokazivao mojem srcu i utvrđivao moju ljubav za sebe, no i pripremao i da primim toga posebnog čovjeka kojeg mi je odredio za supruga, onoga koji će me iskreno voljeti i kojega ću ja voljeti zauvijek.
Kad sam vidjela kako je Bog učinio da snovi koje mi je dao jedan po jedan postaju stvarnost, bilo je prelijepo i nevjerovatno! Kako može postojati takva ljubav? Kako je moguće, Bože, da me toliko ljubiš? Tim bih pitanjem završavala, zapanjena njegovom vjernošću i brigom. Počela sam vjerovati da je uistinu moguće pronaći pravu ljubav u drugoj osobi i dijeliti s njom zajednički život. Nikada nisam sebi stavila cilj da tražim tu osobu. Samo sam molila i čekala vrijeme koje je Bog odredio. Jedna izreka kaže da treba moliti jednim otvorenim okom da paziš kako ti odgovor ne bi pobjegao, ha, ha. Svakako sam se pouzdala u odluku i volju Božju na ovom području te sam znala da ako on bude htio, pronaći ću toga čovjeka kojeg je bilo gotovo nemoguće pronaći. Govorim to jer sam jednom čula da ne bih trebala samo čekati nego i moliti točno određenu molitvu navodeći kakvoga muža želim. Mogla sam dodati i popis sa svim pojedinostima. Tako sam i učinila! Rezultat? Popis mojih zahtjeva i želja bio je sve veći i veći, gotovo beskonačan. Navršivši 35 godina, taj se popis smanjivao i sveo na samo nekoliko uvjeta: mora biti kršćanin, imati isto godina kao i ja ili koju više, neženja, da ima poziv za misiju kao i ja te da ljubi Boga. Čovječe, to će biti teško! Čovjeka koji ljubi Boga svom snagom, koji također ima poziv od Boga da mu služi na Balkanu, a koji je mojih godina, pa još i slobodan. To bi bilo ravno čudu.
Danas ne vjerujem da se može utjecati na Boga vlastitim zahtjevima glede onoga kakav će ti biti muž. To je kao da neki neiskusni kuhar svojem iskusnom šefu kuhinje daje recepte. Danas vjerujem kako je Bog točno u onom trenutku kada je pomislio stvoriti moga muža i oblikovati ga u majčinoj utrobi mislio i na mene i oblikovao svaki detalj kako bi on upotpunio mene i ja njega. To je slično jednoj velikoj slagalici koja se sastavlja komad po komad, dok ne da potpunu sliku, prekrasno djelo. Prekrasan Stvoritelj! Prekrasna ljubav! S druge strane, učinio je isto i sa mnom. Stvorio me sa svim potrebnim kako bih mogla svojega muža voljeti i brinuti se za njega, kako bih mu mogla pružiti ljubav i primiti njegovu. SAMO JE ON taj koji je na ovoj zemaljskoj kugli mogao upotpuniti moj život, tako da postanemo jedna cjelina. Samo je on taj koji je u mojem životu mogao upotpuniti ono što mi je nedostajalo. Zapravo, ništa nije moglo poći po zlu, jer onaj koji je sve planirao nepogrešiv je i vječan. Jedini način da nešto pođe po zlu bilo bi da se mi sami zaletimo i izaberemo nekoga drugog koga ćemo voljeti. Jedino u tom slučaju došlo bi do komplikacija i ta slagalica ne bi bila potpuna. To je nenadomjestivo.
Želiš li znati kakav je bio čovjek mojih snova? Bio je to čovjek kao iz filma, ne znam je li to nekakav sveopći ideal ili sam ja jako zahtjevna, ali bila je to nekakva kombinacija stvarnoga čovjeka, čovjeka s autoritetom, vrlo muževnoga i jakoga, ali s druge strane nježnoga i punog ljubavi za mene. Nekakav supermen. Bože, je li to mnogo što tražim?
Kada je Bog počeo ostvarivati svoj plan za mene kao misionarke za područje Balkana i kada me je naposljetku poslao ovamo, ovaj je san ostao duboko pohranjen u mojem srcu i na popisu onoga što je bilo na čekanju. Moj prioritet na tom mjestu nije više bio da pošto-poto nađem nekoga tko bi me volio ili nekoga komu bih što prije otvorila svoje srce, nego sam čekala Božje vrijeme za to. Opet sam ponavljala: “Bože, ako želiš da ostanem sama zauvijek, neudana, da budem samo tvoja, sigurno će tako i biti. Želim ti služiti kao slobodna žena i ne želim se vezati ni za koga tko bi me udaljio od onoga što je tvoj plan za moj život, tko bi me udaljio od tebe. Ja to ne želim, Bože, jer tebe volim iznad svega. Ako želiš da putujem sama u ovoj misiji koja je toliko udaljena od moje domovine i da ondje živim sama, tako ću i učiniti, jer za tebe sam spremna prijeći preko velikih mora, ali svejedno ništa se ne može usporediti s onim što si ti učinio za mene. Istinski te ljubim, ne samo riječju nego i svojim predanjem.” Nisam se više bojala ostati sama i vjerovala sam da se neću bojati otvoriti svoje srce nekomu koga Bog zato odredi. Tako je došlo vrijeme moje misije, ali i mojeg iznenađenja.
Primanje mojega dara
Godine 2008., kada sam imala 39 godina, moj je Otac, protivno svim silama, ispunio svoje obećanje i poslao me na Balkan. Stigla sam u Hrvatsku i u tri mjeseca proputovala većinu zemalja bivše Jugoslavije, tražeći mjesto na koje me Gospodin upućuje da radim kao misionarka. Nakon povratka u svoju domovinu Čile, u srcu su mi ostala dva mjesta – jedno u Srbiji i jedno u Hrvatskoj, točnije u Puli. Gospodin mi je govorio o ta dva mjesta i ondje otvorio vrata kako bih propovijedala i svjedočila ljudima, ali i kako bih se mogla vratiti na ta mjesta ako to bude potrebno. Molila sam tražeći Božje vodstvo kamo ići, ali zapravo sam čekala da Bog potvrdi da to mjesto bude Srbija jer se u Pulu definitivno više nisam htjela vratiti. Moja molitva bila je slična ovoj: “Bože, neka bude po tvojoj volji, ali neka to bude Srbija.” Razlog zbog kojeg se nisam htjela vratiti u Pulu, iako mi je taj grad bio posebno na srcu, jest što sam ondje upoznala jednoga čovjeka, nekoga koji je prvi put dotaknuo moje žensko srce. To me uplašilo i izbacilo iz mog kolosijeka, tako da sam odmah zvala svojega pastora u Čileu kako bih mu rekla što mi se dogodilo. Taj je čovjek bio Danijel Lustig, pastor tamošnje crkve. Što je najgore, on je bio tip čovjeka sa svim osobinama koje sam nabrojila maloprije na popisu svojih želja. Bilo je dovoljno što sam provela u tom gradu deset dana da opet postanem ranjiva. Među nama ništa se nije događalo na osobnoj razini. Bili smo samo suradnici i prijatelji, ali bilo je bezbroj detalja koji su me šokirali. Jedan takav bio je taj da smo gotovo uvijek dolazili u odjeći iste boje, i to je već postajalo malo čudno, a i smiješno. Činilo se od prvoga trenutka da se oduvijek poznajemo. To me prestrašilo i postavilo veliku zapreku tomu da opet dođem raditi na to mjesto. Nisam htjela miješati svoje osjećaje i želje svojega srca s onim što je bila Božja volja za moj život. Posebice je neugodno bilo to što se radilo o pastoru jedne crkve te sam se zbog toga osjećala posebno grešno već pri samoj pomisli da mi se on sviđa. Kako nisam imala jasan odgovor od Boga o ovoj situaciji, sve sam usmjerila k tomu da odem u Srbiju. Moj prijedlog tamošnjoj crkvi još se uvijek razmatrao kada sam primila tužnu vijest da je pastor te crkve, koji me pozvao, iznenada nakon infarkta preminuo. Nitko drugi nije imao pojma o mojim namjerama da dođem služiti u Srbiju. Ostala sam zapanjena i u trenutku kada sam već mislila da na Balkanu nema grada u koji bih mogla ići živjeti, Bog mi je progovorio u vezi s Pulom i čovjekom po imenu Danijel. To je bio poziv da dođem pomoći crkvi u Hrvatskoj, posebno onoj u Puli, a time i pastoru Danijelu. S drhtanjem i molitvom pripremila sam svu svoju dokumentaciju potrebnu za vizu, ali i to se otegnulo skoro cijelu godinu. Dvije godine nakon prvoga posjeta Balkanu napokon sam krenula na put u Pulu. U Hrvatsku sam stigla 18. svibnja 2010., vođena Duhom Svetim, i s potpuno pomiješanim osjećajima došla sam samo s jednim ciljem: da radim i služim Bogu u onome što je on htio. Usred toga velikog posla koji smo imali oko crkve počela sam se brinuti, jer su moji osjećaji dok sam surađivala s pastorom Danijelom postajali sve jači. Ja sam o svemu tome šutjela i molila, a molitva se pomalo pretvorila u vapaj, jer nisam nikako htjela prouzročiti bilo kakve probleme ili napraviti zapreku djelu Božjem, lokalnoj crkvi i pastoru Danijelu ili Božjem planu za svoj vlastiti život. Situacija je postala mučna i molila sam Boga da nešto učini jer ja sama ništa nisam htjela govoriti. Molila sam misleći da će se situacija drugačije riješiti, ali odgovor je bio trenutačan i saznala sam da je i on zainteresiran za mene, ali nisam ni slutila da je to bilo isto tako ozbiljno. Sada je došlo do obrata u molitvi. Molila sam: “Što sad učiniti, Bože? S ovime se ne mogu igrati!” Gospodin me suočio s dvije opcije. Jedna je bila prihvatiti ozbiljnu vezu s pastorom Danijelom, iako sam to cijelo vrijeme izbjegavala, a druga da se povučem i odem u drugi grad kako ne bi nastao problem za nas oboje. Prvi put sam se složila s onima koji govore da su žene komplicirane, a ja sam bila jedna od takvih, i to od onih najgorih. Sada nisam više znala što učiniti. Odlučila sam skočiti u ponor pa što bude. Trebala sam izaći iz ove situacije. Jedna izreka kaže da ono čega se najviše bojiš – da se s time sam moraš suočiti. Za nekoliko dana imali smo priliku razgovarati i rezultat tog razgovora bio je genijalan. Sada znam da je Bog sve pripremio kao veliko iznenađenje i velik blagoslov. Taj razgovor trajao je otprilike devet sati i shvatili smo da nas je Bog na divan način spojio. Danijel nije znao da sam ja te dvije godine otkako smo se upoznali cijelo vrijeme molila u vezi s tim odnosom, a ni ja nisam znala da je i on činio isto. Istina da je priča s njegove strane bila nevjerojatna, jer je govorio o znakovima i proročanstvima koji su se ticali njegove buduće supruge, a s druge strane, ja sam sve to u sebi potvrđivala. Unatrag više godina znao je kako će njegova buduća supruga otprilike izgledati, znao je da će doći iz neke njemu daleke zemlje i što će Bog učiniti kroz nju. Ta sam žena ja! Još uvijek u to ne mogu vjerovati. Danijel je primio poziv da obavlja pastoralnu službu u Hrvatskoj iste godine kada sam i ja primila poziv da budem misionarka među slavenskim narodima na Balkanu. To je bilo godine 1995. Jedina razlika bila je u tome što je on odmah započeo s radom, a ja s pripremama kako bih stigla na ovo mjesto.
Od toga dana, kada smo imali taj razgovor, mi smo zajedno. To je bio prekrasan dan u kojem je bilo najljepše to što sam osjetila mir koji je došao kroz riječ Božju meni upućenu da me ohrabri. Ta riječ bila je: “Danijel je moj dar tebi.” Ono što je došlo nakon toga bila je potpuna ljubav, ali i pripreme koje isprva nismo razumjeli, ali sada uviđamo da je tako bilo najbolje. Zaručili smo se u našoj crkvi tri tjedna kasnije, 11. srpnja, a za nešto manje od tri mjeseca vjenčali smo se. To je bilo 2. listopada 2010. Iako se Danijel odmah htio oženiti, zbog moje dokumentacije koju sam trebala srediti i zbog toga što me Bog htio sačuvati od živčanoga sloma, to nije bilo moguće. Danas smo već dvije godine zajedno i naša je ljubav svježa i povećava se iz dana u dan. Naše zajednice i naše obitelji bile su snažno dodirnute našom ljubavnom pričom, posebice naša crkva u Puli, gdje su ljudi od prvoga dana bili ludi od radosti. Činilo se da su tu svi molili za pastora da se napokon oženi. Vrlo sam radosna. “Stvarno radost započinje s vjerom!”
Na kraju se ispostavilo da je moj Otac imao najbolji izbor za mene. Od mojega ljubljenog supruga Danijela nije postojala bolja osoba za mene i dobro je što mi ga je sam Bog izabrao. Sada prvi put u životu istinski volim. Velik dio te prekrasne slagalice jest to da se ujedinimo u bračnu zajednicu, a drugi dio bit će, vjerujem, vezan uz misiju, posao koji nam Bog – sada ujedinjenima – daje. Nikada nisam pomišljala da će Bog, kada me prije sedamnaest godina pozvao da mu služim na Balkanu, učiniti da moja draga Hrvatska bude mjesto gdje ću živjeti i osnovati obitelj. Osjećam se kao Estera na dugačkom putu punom oskudice, truda i pripreme za nešto što nikada nisam očekivala. Kao san ili bajka, gdje glavni lik nakon napornoga puta dobiva najveću nagradu, ljubav. Mislila sam kako je moj život samo patnja i nisam razmišljala o tome da me Bog u utrobi moje majke oblikovao i odredio za nešto posebno i za nekoga posebnog. Bio je to dug put, ali sam na kraju ipak stigla! Isplatio se taj dugi proces čekanja u mojoj domovini Čileu. Konačno sam vlastitim očima vidjela vjernost svojega Gospodina zbog onoga što je učinio u mojem životu, nakon mojega dolaska u obećanu zemlju, u moju voljenu Hrvatsku.
U Pjesmi nad pjesmama stoji: “Ne budi ljubav i ne čini ju da bdije dok ona sama ne bude htjela …”, što hoće reći da ljubav ne treba ni požurivati niti je odgađati, nego čekati da se ona sama probudi u vrijeme kada Bog to želi, a ne ti sam. To je razlog zbog kojeg je važno čuvati svoje srce, ne dopustiti da te osjećaji obuzmu i slijediti ih samo ako imaš Božje odobrenje. On će ti reći kada je pravo vrijeme, kada je vrijeme ljubavi koju ti on šalje, koja je od njega. Ako otvoriš svoje srce nekomu prije nego što si siguran da je to pravo Božje vrijeme, bit će ti vrlo teško, doći će vrijeme patnje i tvoji će osjećaji preuzeti kontrolu nad tvojim životom. Sjeti se što Biblija kaže o tome koliko je naše srce nestalno, koliko se može zbuniti i odvesti te daleko od one istinske ljubavi koju je Gospodin pripremio za tebe. Imaj strpljenja čekati tu pošiljku dok ne stigne i reci: “Čekat ću te!”
Autorica: Fabiola Gutierrez de Lustig; objavljeno uz dopuštenje uredništva časopisa ”Izvori”
