Znate li da vaša slabost može biti vaša najveća snaga? Može se čak dogoditi da najvrjednije dobro koje vam je Bog dao na upravljanje nije snaga, već slabost.
Koliko dobro ulažete slabosti koje ste dobili? Možda vam nitko prije toga nije postavio to pitanje. Možda zvuči besmisleno. Uostalom, ljudi ulažu imovinu kako bi povećali njihovu vrijednost. Ne ulažu prepreke. Pokušavaju ih eliminirati, minimizirati ili čak prikriti obveze. Lako nam je vidjeti svoje snage kao imovinu. No, većina nas svoje slabosti prirodno smatra preprekama; nedostatcima koje treba minimizirati ili prikriti.
No, Bog nam u svojoj skrbi daje naše slabosti kao što nam daje i naše snage. U Božjoj ekonomiji, gdje povrat ulaganja koja najviše cijeni jest “vjera koja djeluje kroz ljubav” (Galaćanima 5, 6), slabosti postaju imovina, čak ih možemo nazvati talentima – za upravljanje, ulaganje. Može se čak dogoditi da najvrjednije dobro koje vam je Bog dao na upravljanje nije snaga, već slabost.
Ako želimo cijeniti slabosti kao imovinu, moramo jasno vidjeti gdje o tome Sveto pismo uči. Apostol Pavao pruža nam najjasniju teologiju o neprocjenjivoj vrijednosti slabosti. Shvatio sam da su 1. Korinćanima 1, 18–2; 16 i iskreno cijela 2. Korinćanima, od neizmjerne pomoći u razumijevanju neizostavne uloge slabosti u jačanju vjere i svjedočenja pojedinih kršćana i crkve u cjelini.
Paradoksalna moć slabosti
Pavlova najpoznatija izjava o paradoksalnoj duhovnoj moći slabosti nalazi se u 2. Korinćanima 12. Govori nam o svom ekstatičnom iskustvu “uzašašća u raj”, gdje je primio snažna i neizreciva otkrivenja (2. Korinćanima 12, 1-4). No dalje piše:
„I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2. Korinćanima 12, 7-10)
U ovih nekoliko rečenica Pavao potpuno preoblikuje način na koji kršćani trebaju promatrati slabosti, čak i one duboko bolne, za koje se može činiti da ometaju naš poziv i koje snage tame nastoje iskoristiti. Ono što nam se na prvu čini kao skupa odgovornost, pokazuje se kao vrijedna imovina, dana od Boga.
Slabost i grijeh
Prije nego što odemo dalje, moramo biti jasni da Pavao ovdje ne uključuje grijeh u svoj opis slabosti. Grčka riječ koju Pavao koristi je astheneia, najčešća riječ za “slabost” u Novom zavjetu. J.I. Packer u svojoj korisnoj studiji o 2. poslanici Korinćanima, Slabost je put, ovako objašnjava tu riječ:
„Ideja od prve do posljednje je neadekvatna. Govorimo o tjelesnoj slabosti, uključujući bolest i invaliditet, intelektualnoj slabosti, osobnoj, slab položaj kada osobi nedostaju potrebni resursi i ne može pomaknuti situacije naprijed ili utjecati na događaje po želji, odnosnoj slabosti kada osobe koje bi trebale voditi i usmjeravati u tome ne uspijevaju: slabi roditelji, slabi pastori, itd.“
No, kad Pavao govori o grijehu, on ima na umu više od nedostatka. Grčka riječ za “grijeh” koju obično koristi je hamartia, koja se odnosi na nešto što izaziva krivnju pred Bogom. Hamartia se događa kada razmišljamo, djelujemo ili osjećamo na način koji prelazi ono što Bog zabranjuje. Iako je Pavao bio svjestan da hamartia može dovesti do astheneie (1. Korinćanima 11, 27-30), a astheneia do hamartije (Matej 26, 41), očito nije vjerovao da je “slabost” sinonim za “grijeh”. On je prekorio one koji su se hvalili da njihov grijeh pokazuje snagu i neizmjernost Božje milosti (Rimljanima 6, 1-2). No, “rado” se hvalio svojim slabostima, jer su pokazale snagu i neizmjernost Božje milosti (2. Korinćanima 12, 9).
U grijehu se okrećemo od Boga k idolima, koji oskvrnjuju Boga, uništavaju vjeru i zamagljuju Boga u očima drugih. Ali slabost ima sklonost povećavati našu svjesnu ovisnost o Bogu, koji Ga slavi, jača našu vjeru i očituje Njegovu moć na načine na koje to naše snage nikada ne čine. To je iznenađujuća vrijednost naših slabosti: one očituju Božju moć u nama na načine na koje naše snage to ne čine. To je ono što je Isus mislio kada je rekao Pavlu: “Moja je snaga savršena u slabosti” (2. Korinćanima 12, 9), “savršeno”, što znači potpuno ili potpuno ostvareno. Naše su slabosti neophodne, jer Bog kroz njih očituje puninu svoje moći.
Korisno sredstvo zamaskirano kao teret
U ovom trenutku možda mislite: “Što god bio Pavlov “trn”, moja slabost nije takva.” Da. To svi mislimo. Imam slabost nalik trnu, poznatu samo onima koji su mi najbliži. Da sam to podijelio s vama, mogli biste se iznenaditi. Muči me svaki dan, dok pokušavam obavljati svoje obiteljske, profesionalne i službeničke obaveze. Čini gotovo sve težim i redovito me dovodi u bijes. Ponižava me na neugodne, a ne plemenite načine. Što mi je najbolnije, mogu vidjeti kako na određene načine otežava život onima s kojima živim i radim. Često mi se ta slabost doimala kao teret. Zamolio sam Gospodina, čak i u suzama, neka je ukloni ili mi da više snage kako bih je prevladao. Ali još je ovdje.
Pavao je također u početku svoju slabost shvaćao kao tešku odgovornost i neprestano je molio za oslobađanje od nje. No nakon što je shvatio Kristove namjere u njegovoj slabosti, počeo ju je promatrati u novom svjetlu: kao neprocjenjivo bogatstvo prerušeno u obvezu. Slavio je u dubini Božjeg znanja, mudrosti i svemoguće milosti.
Sporije sam od Pavla naučio gledati vlastiti trn kao korist; i iskreno, još uvijek učim. Ali vidim barem neke od načina na koje me ta slabost ojačala. Prisilila me da svakodnevno živim u ovisnoj vjeri o Božjoj milosti. Povećala je moju zahvalnost za one koje je Bog postavio oko mene i koji imaju snagu u područjima gdje sam ja slab. Opterećen vlastitom slabošću, skloniji sam nježnom i strpljivom postupanju s drugima, koji se bore sa slabostima različitim od mojih (Hebrejima 5, 2). Sada vidim kako je začinio mnogo toga što sam napisao godinama određenim spoznajama za koje sumnjam da bi inače došle. Drugim riječima, vidim načine na koje je Bog potpunije pokazao svoju moć kroz moju zbunjujuću slabost. Činjenica da ne znamo što je Pavlov trn dokaz je Božje mudrosti. Da znamo, vjerojatno bismo usporedili vlastite slabosti s njegovom i zaključili da naše nemaju takvu duhovnu vrijednost. No pogriješili bismo.
Upravitelji iznenađujućih talenata
Pavao je rekao da je njegova slabost, njegov „…trn u tijelu koji mi je dan“.(2. Korinćanima 12, 7). Dan od koga? Kakvu god ulogu imao Sotona, u Pavlovu umu on je bio sporedan. Pavao je tu slabost, kao i „uvrede, teškoće, progone i nesreće“ (2. Korinćanima 12, 10) primio kao imovinu, koju mu je dao njegov Gospodin. Kao „upravitelj Božjih otajstava“ (1. Korinćanima 4, 1), smatrao je svoje slabosti ključnim dijelom portfelja, koji mu je povjerio Učitelj. Stoga je odlučio dobro ih uložiti, kako bi njegov Učitelj vidio što je moguće veći povrat uloženog.
Ako ste upoznati s Isusovom prispodobom o talentima (Matej 25, 14-30), možda ćete prepoznati da posuđujem mnoštvo toga odande. Isus je svakome od nas dao različite “talente” na upravljanje, imovinu ogromne vrijednosti kraljevstva, “svakome prema vlastitim sposobnostima” (Matej 25, 15). Isus očekuje da ćemo te talente dobro uložiti dok čekamo Njegov povratak. Neki od ovih talenata su snage i sposobnosti koje nam je Gospodar dao. No neke od tih vrijednosti su naše slabosti, naši nedostaci i ograničenja, koja nam je Isus dao. Dao nam je ove slabosti ne samo kako bi u nama povećao neprocjenjivo i zajedničko blago poniznosti (2. Korinćanima 12, 7), nego i kako bi povećao našu snagu u najvažnijim aspektima našeg bića: vjeri i ljubavi (2. Korinćanima 12, 10).
No slabost nismo dobili samo mi kao pojedinci; daju se i crkvi. Naša ograničenja, koliko i naše sposobnosti, od ključne su važnosti za Kristovu zamisao opremanja Njegovog Tijela, tako da ono funkcionira ispravno i „izgrađuje se u ljubavi“ (Efežanima 4, 16). Naše nas slabosti tjeraju na ovisnost jednih o drugima na način na koji naše snage ne čine. (1. Korinćanima 12, 21-26). To znači da su dane crkvi iz istog razloga zbog kojeg su nam date pojedinačno: kako bi crkva ojačala u vjeri (1. Korinćanima 2, 3–5) i ljubavi (1. Korinćanima 13): dvije osobine koje se jedinstveno prikazuju Isusova stvarnost i moć svijeta. (Ivan 13, 35)
Nemojte zakopavati svoje slabosti
Jednog dana, kad se naš Učitelj vrati, zamolit će nas račun o talentima koje nam je povjerio. Neki od tih talenata bit će naše slabosti. Ne bismo Mu tada željeli reći da smo ijedan od tih talenata zakopali. Može se čak dogoditi da se najvrjedniji talent u našem portfelju ulaganja pokaže kao slabost. Budući da se „od upravitelja traži da budu vjerni“ (1. Korinćanima 4, 2), bilo bi mudro ispitati koliko vjerno upravljamo talentima vlastitih slabosti. Dakle, koliko dobro ulažemo slabosti koje smo dobili?
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
