Nominalni kršćanin nije nešto novo. Oduvijek su postojali oni koji tvrde da su vjernici, ali svojim životom pokazuju suprotno.
Isus je upozorio da nije svaka osoba koja tvrdi da je vjernik doista iskreni vjernik. Postoje neki ljudi koji su licemjeri. Zato je Isus jednom prilikom rekao:
“Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'” (Matej 7, 21-23)
Tko je nominalni kršćanin?
Riječ “nominalno” znači “samo po imenu”. Stoga su nominalni kršćani samo po imenu kršćani, ali su njihov život, plodovi, uvjerenja, djela (čak i stvari koje rade u tajnosti) protivni Božjoj Riječi, iako nose ime “kršćanin”.
Nominalni kršćani znat će točno kako se izvana ponašati “kršćanski” ili “religiozno”, ali u tajnosti ili zbog lažne doktrine ili samozavaravanja, živjet će licemjerno, varljivo i buntovnički protiv Boga i Njegove Riječi. Ukratko, nominalni kršćanin može se definirati i kao osoba koja se može ponašati religiozno, ali ipak je lažan ili licemjeran vjernik koji ne vjeruje u spasenje koje Bog nudi po milosti kroz vjeru u Isusa Krista (Efežanima 2, 8-9).
Religija može dovesti osobu do znanja, ali to znanje neće dovesti do odnosa s Bogom
Svrha Božje Riječi nije samo da imamo znanje, već i da imamo odnos s Onim koji je njezin Autor – Bogom. Farizeji su jako dobro poznavali Božju Riječ, ali su odbili imati odnos s Bogom. To je problem religioznosti.
Vrlo je važno napomenuti da Božja Riječ nominalne kršćane tretira kao nevjernike. Matej 7, 21-23 jasno pokazuje da će biti suda nad ljudima koji su mislili da su pravi vjernici, ali su u Gospodinovim očima ti ljudi bili nominalni kršćani ili lažni vjernici.
Neki se samo zbog običaja ili kulture smatraju kršćanima. Cijele zemlje, uključujući npr. Dansku ili Englesku, imaju oblik kršćanstva kao službene državne religije. To omogućuje Dancu, na primjer, da se kulturno identificira kao kršćanin, jer je po krštenju član Danske Crkve. Čak i u zemljama bez državne religije, poput Hrvatske, kršćanstvo može dovesti do nominalizma. Netko tko je kršten, odgojen u kršćanskoj obitelji, cijeli je život pohađao crkvu, često tvrdi da je vjeran kršćanskoj vjeri, unatoč dokazima u svom životu koji govore suprotno.
Kako imati osobni odnos s Bogom?
Naš odnos s Bogom započinje primanjem Njegovog Sina Isusa Krista u život – vjerujući da je On Bog i da je platio kaznu za naše grijehe kako bi nas pomirio s Bogom.
Prihvaćamo Isusovu smrt kao zamjenu za kaznu koju smo trebali platiti za grijeh i Njegovo uskrsnuće kao pobjedu nad grijehom i smrću. Kada to učinimo, postajemo članovi Božje obitelji i primamo vječni život.
Nakon što započnemo odnos s Bogom, pozvani smo ga njegovati. Božji Duh živi u nama i uči nas istini, te nas potiče da živimo kao sol i svjetlo u svijetu tame. Duh nam pomaže da umiremo grijehu i živimo onako kako Bog želi da živimo.
Isus se u jednom od svojih pisama crkvama bavio nominalnim kršćanstvom. Crkva u Sardu imala je oznaku da je kršćanska, ali Isus je znao pravu istinu o njoj:
I anđelu Crkve u Sardu napiši: “Ovo govori Onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda: Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si.” (Otkrivenje 3, 1)
Boga ne zanimaju oznake s kojima se označavamo. On gleda na naše srce i zanima Ga vjerujemo li Njemu i Njegovoj Riječi.