Naše vrijeme je u Božjim rukama. Božje vrijeme se kreće različitom brzinom od brzine našeg vremena. Kako naučiti vjerovati u Njegovo vrijeme?
Jeste li znali da vaša glava stari brže od nogu? Znanstvenici su to potvrdili, ponovno dokazujući da je Albert Einstein bio u pravu u svojim teorijama relativnosti: brzina vremena je u odnosu na određeni referentni okvir. Za nas Zemljane, taj referentni okvir je Zemljina gravitacijska sila. Što je nešto više u odnosu na zemlju, gravitacija je slabija i vrijeme se brže kreće.
Ovo ukazuje u to da često vjerujemo u referentni okvir vremena, koje je različito od onog koje doživljavamo. Na primjer, Svjetski sustav pozicioniranja (GPS) na koji se oslanjamo u pogledu točnog i sigurnog vođenja dok upravljamo našim automobilima, brodovima, zrakoplovima i svemirskim brodovima, radi samo zato što je programiran, na temelju Einsteinovih teorija relativnosti, kako bi kompenzirao udaljenost između Zemlje i svemira.
Bez tih formula, naša računala i pametni telefoni bili bi katastrofalno neusklađeni s GPS satelitima, koji kruže u različito vrijeme. Pratite me; nešto vam s ovime pokušavam objasniti. Kako doživljavamo vrijeme ovisi o našem referentnom okviru. Naš određeni referentni okvir nije uvijek onaj kojem trebamo vjerovati. Zapravo, ponekad je kritično važno da vjerujemo drugom okviru, više nego vlastitom.
Jedan dan s Gospodinom
Za kršćane ovaj koncept nije ništa novo. Prije više od tri tisućljeća, Mojsije je napisao:
„Jer je tisuću godina u očima tvojim kao jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna.“ (Psalam 90, 4)
Prije dva tisućljeća Petar je napisao:
„Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.“ (2. Petrova 3, 8)
Drugim riječima, vrijeme u Božjim očima kreće se različitom brzinom od vremena u našim. U životu vjernika od presudne je važnosti naučiti se više oslanjati na Božje vrijeme nego na vlastito; naučiti vjerovati u Božju ”brzinu”.
Koliko dugo, o Gospodine?
Naučiti vjerovati Božjem vremenu nije nimalo lako. Nije nam lagano dijelom zbog našeg grijeha i nevjere. No to je i zato što je povjerenje u referentni okvir, koji je različit od našeg, po definiciji, kontra intuitivno. Budući da ne možemo izračunati Božje vrijeme, Njegovo vrijeme često nam nema smisla.
Zato je, nakon što je Petar opisao jedan Božji dan za nas kao tisuću godina, nastavio: „Gospodin nije spor, kao što neki računaju sporost.“ (2. Petrova 3, 9). “Neki” na koje je mislio bili su “rugači”, koji su ismijavali nadu kršćana u Kristov povratak. (2. Petrova 3, 3-4) Ali istina je da se svi mi ponekad uklapamo u kategoriju “nekih”. Ne mislim da smo podrugljivci, nego da smo Božja djeca koja su bolno zbunjena očitom sporošću našeg nebeskog Oca. Vapimo: “Dokle, Gospodine?” (Psalam 13, 1), pitajući se kad će napokon ispuniti neko obećanje za koje se držimo. Dakle, Petar nas, “ljubljene” od Boga, potiče da ne “zanemarimo” činjenicu da Božje vrijeme nije vrijeme čovjeka; stoga Bog „nije spor“ onako kako čovjek broji sporost (2. Petrova 3, 8–9), kao što ja ponekad brojim sporost. Doista, nije.
Bog nije spor
Netko tko je stvorio nešto poput brzine svjetlosti i tko zna što se događa u svakom dijelu svemira, koji se proteže kroz nekih 93 milijarde svjetlosnih godina, očito nije spor. Međutim, također je jasno da Bog djeluje na vrlo različitoj vremenskoj crti, za razliku od nas; ako je vremenska crta čak i prava riječ. Jer Bog nije ograničen vremenom. On je Otac vremena (Postanak 1, 1; 1. Kološanima 1,16). On je „od drevnih dana“ (Daniel 7, 9), koji postoji „od vijeka do vijeka“ (Psalam 90, 2). Bog nije unutar vremena; vrijeme je unutar Boga (Djela apostolska 17, 28; Kološanima 1, 17). “Tisuću godina” iz Psalama 90, 4 i 2. Petrove 3, 8 samo je metafora, koja koristi vremenski okvir koji donekle možemo pojmiti, kako bi nam Biblija komunicirala stvarnost koju ne možemo.
Dakle, kad nam se čini da je Bog spor ili kada nam Njegovo vrijeme nema smisla, ne smijemo “zanemariti ovu jednu činjenicu”: Božje vrijeme razlikuje se od ljudskog. Božje vrijeme u odnosu je na Njegove svrhe, što je Njegov referentni okvir. Bog, prema svojim mudrim namjerama, čini sve lijepim u svoje vrijeme; vrijeme koje namjerno za to izabire.
Vrijeme za sve
Propovjednik 3, 11 nas uči: „Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja.“ Ovaj stih obuhvaća, kao nijedan drugi, tajanstvenu prirodu našeg doživljaja vremena i smjernice koje je Bog stavio u naše referentne okvire, kako bi nam pomogli vjerovati mudrosti Njegova vremena. Smišljajući nas s vječnošću u srcu, “vječni Bog” dopustio nam je da Ga upoznamo. (Ponovljeni zakon 33, 27) No, ograničavajući opseg naše perspektive i razumijevanja, također nas je natjerao na temeljno iskazivanje povjerenja Njemu, a ne nama samima. (Mudre izreke 3, 5–6). Ovako Bog želi da Ga upoznamo:
„…ja sam Bog i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji.“ (Izaija 46, 9-10)
On je “vječni Bog” (Izaija 40, 28) „koji čini da se sve dogodi”, uključujući svuda posvuda, “prema savjetu svoje volje”. (Efežanima 1, 11) Jedan jasan način na koji otkriva mudrost svojih nakana je kako je stvorio, u našem referentnom okviru, „vrijeme za svaku stvar pod nebom“:
„Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.“ (Propovjednik 3, 2-4)
Bog je „učinio sve prikladnim u svoje vrijeme“. Hebrejska riječ prevedena kao “prikladna” znači ona koja odgovara, ispravna za tu situaciju i prigodu. Božje “nevidljive osobine” mogu se “jasno uočiti” u stvorenom poretku koji promatramo i doživljavamo. (Rimljanima 1, 20) One otkrivaju mudrost Njegovih nakana; mudrost koja je daleko iznad naše. Bog želi da ih naučimo i želi da naučimo da se njegovom “prikladnom” vremenu može vjerovati, čak i kad ništa ne razumijemo.
U punini vremena
Bog nas nije samo ostavio da Njegovu osobnost i mudrost izvedemo iz prirode stvari. Jer „kad je došla punina vremena, Bog je poslao svog Sina.” (Galaćanima 4, 4) U Isusu, Stvoritelju svega, zakoračio je u zemaljsko vrijeme, u naš referentni okvir. (Ivan 1, 2) U potpuno ljudskom obliku, „prebivao je među nama“, izravno otkrivajući božanska svojstva sa „slavom kao jedinorođenog Sina od Oca, punim milosti i istine.“ (Ivan 1, 14) Dok je bio ovdje, učinio je mnoge znakove i čuda i proglasio: „Vrijeme se ispunilo i kraljevstvo se Božje približilo; pokajte se i vjerujte u evanđelje.“ (Marko 1, 14-15) Pritom je pokazivao čudesnu mudrost Božjeg vremena, često na način koji je iznenadio i zbunio njegove sljedbenike (Ivan 4, 1–42; 11, 1–44). Zatim, kad je došlo Njegovo vrijeme (Ivan 12 23), Isus je poslušao svog Oca do smrti na križu „prinoseći sebe za sva vremena, kao jednu žrtvu za grijehe“. Nakon toga je uskrsnuo od mrtvih i „sjeo zdesna Bogu, čekajući prikladan trenutak da Njegovi neprijatelji budu podnožje nogu Njegovih.“ (Hebrejima 10, 12–14)
Kao Njegovi sljedbenici i mi čekamo. Čekamo da Otac „pošalje Krista određenog za nas, Isusa, kojega nebo mora primiti do vremena za obnovu svega o čemu je Bog davno govorio ustima svojih svetih proroka.“ (Djela apostolska 3, 20– 21)
Vjerovati Božjoj brzini i vremenu
Dok čekamo, dvije tisuće godina kasnije ili dva božanska dana, pomažemo jedni drugima time što ćemo se prisjetiti:
„Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“ (2. Petrova 3, 9)
Ono na što jedni druge trebamo neprestano podsjećati je sljedeće:
- Božje vrijeme se kreće različitom brzinom od brzine našeg vremena.
- Bog radi sve, u svako doba, na svim mjestima, u svim dimenzijama, nakon savjeta svoje volje, kako bi ispunio sve svoje namjere.
- Bog za sve ima određeno vrijeme i sve čini lijepim i prikladnim u svoje vrijeme.
- Bez obzira na to što Bog odluči koristiti naše vrijeme, od ključne je važnosti naučiti vjerovati Njegovu vremenu u relativnoj i nepouzdanoj perspektivi vezanoj za zemlju, koja oblikuje naša očekivanja.
Naša su vremena, kao i sva vremena, u Božjoj ruci. (Psalam 31, 15) To znači živjeti s vjerom u odnosu na vrijeme. Odlučiti vjerovati Božjoj brzini i vremenu, ponizimo se pod Njegovom moćnom rukom, koja upravlja vremenom. Prema 1. Petrovoj 5, 6–7, nevjerojatna nagrada za odabir prihvaćanja tako radosnog, mirnog, dječjeg pouzdanja u Boga ogleda se u tome što će nas Bog uzvisiti u pravo vrijeme.
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
