Kao nadprosječna romska obitelj, živjeli smo bezbrižno moja supruga, naša dva sina i ja. Radio sam, i još uvijek radim, kao profesor glazbene kulture. Bio sam ateist i član Komunističke partije.
Već sam ranije u svom životu imao želju učiniti nešto više za svoj romski narod, stoga sam se i trudio u svom školovanju. Mislio sam da možda u politici mogu biti zastupnik Roma i isposlovati neku dobrobit za sve nas te biti više prihvaćen od ostalih ljudi. Htio sam na neki način utjecati da oni dožive promjenu, a nisam znao kako.
Zatim se dogodilo nešto strašno… Mojem starijem sinu, koji je tada imao samo 11 godina, počeli su oticati limfni čvorovi na vratu. Odveli smo ga liječniku koji nas je uputio u Beograd u specijalnu bolnicu. Za mnoge bolesti ni ne znamo sve dok ne dođu na naša vrata, tako nismo znali ni za ovu bolest. Rekli su nam nakon operacije da je to zloćudni tumor te su mu dali još samo dva mjeseca života. Mene i suprugu to je jako pogodilo. Ona se povukla, nije više ni kuhala ni čistila, samo je zurila ispred sebe. Jedne noći imao sam viziju u snu i točno vidio sahranu svog sina. Vidio sam kako ga u koloni prate svi odjevenii u crno, a ja plačem nad lijesom. To me tako potreslo da sam odlučio, ako se to dogodi, ubiti se pištoljem jer ne bih mogao nastaviti živjeti s tim gubitkom. Žena će završiti na psihijatriji, a za drugog, mlađeg – šestogodišnjeg, sina netko će se drugi pobrinuti: moji ili njezini. Naša će kuća biti zatvorena i uništena… O ovoj odluci nisam nikome govorio, no svi su vidjeli da sam u strašnom duševnom stanju.
Jednoga je dana došla moja šogorica k meni i uplašeno me zapitala bih li dopustio da se mole za našeg sina. Znajući da sam član Partije, mislili su da ću to odbiti. ”Nemam više što izgubiti”, mislio sam, ”sin svakog dana sve više i više nestaje pa neka se mole za njega.” Došli su i govorili o Evanđelju – Radosnoj vijesti – i onda se molili. U tom se trenutku nije ništa drastično dogodilo, no Božje svjetlo počelo je polako dopirati do naših srdaca; to je kao kad noć polako iščezava i dolazi jutro. Upravo je tako bilo i kod nas. Polako, ali sigurno, mrak je počeo nestajati.
Naše je dijete primilo sve što su liječnici prepisali: kemoterapiju i zračenje. Nakon nekoliko mjeseci, kad smo došli na kontrolu u bolnicu, liječnica je rekla: “Vaš je sin zdrav! Raku nema ni traga ni glasa! Samo da znate, to je mogao samo Bog učiniti!” Odmah sam odgovorio: “Znam, to je učinio svemogući Bog. Mi smo već predali naše živote njemu.” Na to je rekla da tog Boga nikad ne ostavimo.
Zaista, naš je sin zdrav i iscjeljen. Završio je školu i izučio zanat muškog frizera. Ima svoj salon i suprugu, a najvažnije je da svi služimo Bogu.
Ja sam sada pastor. Vodim jednu od najvećih romskih crkava u Leskovcu. U mojoj službi vidio sam Boga na djelu koji je iscijelio i produžio život moga sina. Isto je učinio i u životu mnogih, ali ne samo to: mnogi su se u svom životu potpuno promijenili. Policija u našem mjestu nema puno posla. Prije su svaki dan dolazili intervenirati. Kada ljudi sada imaju probleme, dolaze k meni ili me nazovu, a ja uz Božju pomoć pokušavam rješavati njihove slučajeve. Nikada nisam ni sanjao što Bog može učiniti preko jednog jednostavnog, romskog čovjeka kao što sam ja. Takve promjene nisam mogao ni zamisliti i znam da moj posao još nije završen… Znam da je moj narod prezren i odbačen od mnogih drugih. Međutim, od Boga je voljen i prihvaćen. Osobno sam živi dokaz njegove neizmjerne ljubavi i dobrote.
Autor: Šerif Bakić; Objavljeno uz dopuštenje uredništva časopisa ”Izvori”