Jesmo li svjesni blaga kojeg polagano gubimo? Vrijeme koje smo izgubili više ne možemo vratiti. Jesmo li se odazvali na biblijski poziv brojanja dana?
Zamislite se na velikom brodu usred oceana. Posjedujete malenu kutiju u kojoj se nalazi ono što vam je najdragocjenije. Možda se unutra nalazi malo zlata. Možda jedna fotografija bake, koja vas je odgojila od rođenja. Možda se u kutiji nalazi krunski dokaz najvažnijeg djela vašega života. Možda bivši vjenčani prsten.
Bez obzira na sadržaj vašeg blaga, zamislite da nekim neblagovremenim pokretom u jednom iznenadnom i nepromišljenom trenutku, srušite ovu kutiju preko ruba. Zamislite strah, paniku, bol vašeg srca, dok ga gledate kako kutija pada u dubine. Zamislite djelić sekunde u kojem se vaš impuls susreće sa željom da skočite i zgrabite tu kutiju. Čujete da je udarila u površinu. Vidite je posljednji puta prije nego što potone u tamu. Suprotno nadi, ispružite ruku prema bijesnim valovima, uzalud posežući dok dubine gutaju kutiju, bez nade da ćete je moći dosegnuti.
Takav gubitak mogao bi vas uznemiravati do kraja vašeg života.
Što ako postoji još jedno blago, veće blago, koje svakodnevno, tjedno, trenutak po trenutak, klizi preko izbočine i nestaje iz vida, a da često toga nismo svjesni? Blago koje se ne nalazi u kutiji, blago čiji odlazak ne prepoznajemo, a još manje žalimo za njime.
Blago koje polagano klizi
Onaj prizor broda, kojeg je prvi predstavio John Foster (1770.–1843.), trebao bi nas osvijestiti u pogledu svakodnevnog gubitka vremena.
Vrijeme, kako nas on svečano podsjeća, nije bogatstvo koje se nosi u kutiji, nije vrijedan prsten postavljen na nečiji prst, niti biser koji je zamjetno izgubljen u nečijoj kući. Bezoblična priroda vremena, neskrivena, nesklopljena, neosjetljiva, uzrokuje činjenicu da vrijeme možemo najlakše izgubiti. Da je samo vrijeme, uzdahne Foster, fizičko blago u ruci, njegov gubitak od čak i nekoliko novčića pomogao bi nam da budemo oprezniji s ostatkom. Ali nije.
Razmišljajući o gubljenju vremena u vlastitom prošlom životu i u životu većine drugih ljudi, osoba može doći u iskušenje žaljenja zbog toga što bi vrijeme trebalo biti beskrajno udaljeno od svih odnosa sa osjetilima; tako da njegova obilna razdoblja mogu proći neviđena, poput odlazećeg duha i tiha poput smrti. (O poboljšanju vremena, 33)
Vrijeme, jedno od najvećih svih naših bogatstava, neprestano odlazi, polagano klizi.
Osjećati vrijeme
Razlog zbog čega je vrijeme moguće tako jednostavno potratiti jest to što mnogi od nas doživljavaju zapanjujuću nepovezanost, da ono što znamo o vremenu nije ono što često osjećamo u vezi s vremenom. Znamo vrijeme kao dragocjeno; osjećamo vrijeme uobičajeno. Dva razloga za to mi padaju na pamet.
Prvo, vrijeme djeluje uobičajeno, jer pretpostavljamo da posjedujemo više vremena nego što zapravo imamo. U društvu koje nas agresivno želi odvratiti od stvarnosti smrti, naslućujemo, unatoč onome što znamo, da ćemo živjeti kao Metušalah, koji je rodio svog prvog sina Lameha sa 187 godina i živio 782 godine nakon toga. (Postanak 5, 27) U prvoj polovici svog života mnogi od nas zamišljaju starost i smrt kao nešto što je udaljeno od nas. Naš nam um govori da ćemo doživjeti osamdeset godina ili tako nekako; naše srce nam govori 900, tu negdje.
Osjećamo kao da se vrijeme kreće polagano i zavaravamo se misleći da je starost negdje daleko. Tek u srednjoj životnoj dobi, kada mnogi dožive krizu, ono što se činilo kao puki početak života u stvarnosti je bilo polovica normalnog, životnog vijeka. Brojevi odjednom dobivaju uznemirujući smisao. Preostala im je, najviše, druga polovica. Nezaobilazni osjećaji smrtnosti sve više pokazuju što mladi nisu mogli zamisliti.
Drugi razlog zbog kojeg je vrijeme lako izgubiti jest taj što vrijeme ne možemo vidjeti kao da je odjeveno u kraljevsku odjeću. Ono je nezamisliva prilika za smrtnog čovjeka da djeluje na kozmičku pozornicu i utječe na besmrtne duše za cijelu vječnost. Ipak, uz sav svoj sjaj, vrijeme nam se pojavljuje u jednostavnoj odjeći samo još jednog utorka ili četvrtka; više obroka, više razgovora, više posla, više pranja zuba, spremanja kreveta, tuširanja. “Uobičajeni” dani, od kojih se zapravo sastoje naši životi, mogu proći i dok čekamo sljedeći trenutak vrijedan pažnje. Želimo foto-vrijedne vikende i trenutke za dijeljenje na društvenim mrežama; ono što uglavnom dobivamo su srijede popodne. Tada se svaki dan čini više jednokratnim nego što bismo to pomislili. Obični dani stapaju se u jedno. Rutina čini da se čudo vremena čini neuglednim. Vozimo se na autopilotu, samo napola svjesni svoje okoline. Tek godinama kasnije, mnogi gledaju preko izbočine, užasnuti planinom sitnih novčića nagomilanih na dnu oceana.
Kada vidimo životnu slavu
Kako nas se bezobrazno možemo probuditi iz sna. Jedan telefonski poziv liječnika, jedna stravična nesreća, jedna prerana smrt, jedna mračna i usamljena dolina mogu nam pokazati zlatni odsjaj vremena. Takvi ukazi prekidaju čaroliju dana kada smo napola budni. Tajna koju nam govore rat, bolest, nesreća i pobačaj: život je kratak, a vrijeme najstrašnije za traćenje.
U to doba, psalmistov psalam susreće naše uši:
„Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo i mi letimo odavde.“ (Psalam 90, 10)
Osjećamo se „poput sna“ ili poput vlati trave, koja se rađa ujutro i umire te noći. (Psalam 90, 5–6) Ovo nas potresa. Ovo nas budi. Barem na neko vrijeme.
Ono što kraljevi ne mogu kupiti
Kralj Ezekija doživio je ovo buđenje u vrijeme kad mu je Izaija rekao neka uredi svoj dom; jer je trebao umrijeti od svoje bolesti. (2. Kraljevima 20, 1) U tom su se trenutku, istog trenutka kao i mnogi koji su čuli doktora kako kaže „zloćudno,“ oblaci razdvojili i njegove su oči vidjele one normalne srijede i ovozemaljske ponedjeljke u njihovoj slavi.
Ezekija je iz prve ruke naučio kako suočavanje sa smrtnošću mijenja vrijeme. Svakodnevna iskustva, poput šetnji vrtom, smijeha tijekom obroka, jednostavnih pogleda u noćno nebo ili prepričavanja djece prije spavanja, bila su preplavljena novom svjetlošću. Za onime što mu je desetljećima bilo dosadno, sada je očajnički žudio. Kad su mu se vrata završetka ovoga života počela približavati, osvrnuo se i vidio, možda prvi put, što ostavlja iza sebe. Kakvo blago, koje posjeduje u svojim ogromnim skladištima, kralj ne bi dao za još malo običnih dana? Nakon što je zavapio Bogu za milost, Ezekija je “gorko zaplakao.” (2. Kraljevima 20, 3)
Kada je Izaija napuštao palaču, Bog ga je zaustavio i poslao natrag neka kaže Ezekiji da je čuo njegovu molitvu i vidio njegove suze te da će njegovom životu dodati još petnaest godina. (2. Kraljevima 20, 5–6) Zamislite to. Prvih nekoliko dana i tjedana nakon što mu je Bog poštedio život, Ezekija je zasigurno osjetio povjetarac na svojoj koži, primijetio zapanjujuće plavetnilo neba, počeo cijeniti smiješak svog sina, okusio duboku slatkoću meda. Osvanula mu je slava života, slava normalnih dana.
Poduči nas o vremenu
Vrijeme nije blago, koje skriveno u kutiji, koju možemo osjetiti u džepu. Ne možemo zaroniti ispod vode i vratiti ono što je prošlo. Nepotrošeni, neiskorišteni novčići više nisu dostupni za pronalaženje. Ali ako možete, pročitajte ove riječi: Preostalo vam je još novčića.
Nekima je preostalo petnaest godina; drugima više; trećima manje. Hoćete li ih živjeti? Hoćete li prihvatiti normalne dane kao spektakularne darove dobrog Boga i provesti ih u Njegovoj službi? Hoćete li tražiti Krista kao nikada prije, voljeti Njegovu crkvu kao nikada prije? Hoćete li dijeliti Krista s bližnjima i tražiti privremeno i vječno dobro svoje zajednice kao nikada prije? Hoćete li shvatiti da je samo vrijeme vrjednije od većine onoga na što tratimo vrijeme, pokušavajući zadobiti to nešto?
S obzirom na kratkoću života i vrijednost vremena, ta spoznaja sama po sebi neće prouzročiti promjenu. Kralj Ezekija, nakon što mu je Bog poštedio život, hladno je pogledao sudbinu svojih nasljednika nakon njega. Sami smo također svjesni koliko brzo otrežnjenje može nestati. Dakle, sam Bog nas mora uputiti i nastavlja nas poučavati, o vrijednosti svakog dana i dragocjenosti vremena na Zemlji. Znajući to, molimo Psalam 90,12, moleći Boga neka učini samo ono što On sam može: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.“
Izvor: Desiringgod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
