Poziv je došao u ponoć od socijalne službe: „Imamo 3-godišnju djevojčicu u bolnici. Mama joj je upucana te se ne očekuje da će preživjeti noć. Njezin je tata uhićen. Nasilje u obitelji. Sva je odjeća uzeta kao dokaz pa bi bilo odlično ako možete donijeti dekicu. Možete li doći po nju?
Da.
Poziv je došao dok sam pravila večeru, isto iz socijalne službe: „Došla sam na scenu i pronašla 4-godišnjeg dječaka na stražnjem sjedištu policijskog auta. Odjeća mu je mokra od urina od njegove mentalno nestabilne majke; možda ima uši i jako je prljav. Možemo li ga dovesti kod vas?“
Da.
Poziv je došao dok smo se spremali za spavanje, opet socijalna služba: „Imamo 2-godišnjakinju koja sada sigurno spava kod nas. Dovedena je na hitnu s ozljedom. Njezina je mama bila toliko na drogama da nije mogla funkcionirati. Djevojčica je predivna. Trebamo nekoga tko se može brinuti za nju samo jednu noć. Možete li vi?“
Da.
Poziv je došao dok sam trčala vani: „Imamo dječaka od samo 10 dana. Stvari ne funkcioniraju u njegovom trenutnom udomiteljskom domu te ga trebamo prebaciti. Imate li sjedalicu za bebe?“
Da. Da. Da. Da. Da.
Udomitelji mnogoj djeci ispod 5 godina
Moj suprug i ja već imamo dvoje biološke djece te smo udomitelji mnogoj djeci u dobi ispod 5 godina. Prijateljica, koja je isto udomiteljica, je rekla da su pozivi iz socijalne službe kao Stvori-Svoju-Avanturu igra. Svaki „da“ cijelu obitelj vodi u novu avanturu koju nikada niste očekivali. Uvijek sam se pitala kakve avanture propuštamo zbog onih poziva koje ne možemo primiti.
Mi pristajemo na sve jer te jadne bebe trebaju sigurno mjesto. One trebaju mamu koja će ih umotati i zagrliti prije spavanja. Trebaju tatu koji će se igrati s njima u dvorištu. Trebaju odjeću koja im odgovara i hranu koja ih liječi. Trebaju biti poškakljane i podučene. Trebaju nekoga s kime će vidjeti svijet oko sebe. Trebaju granice. Trebaju ljubav.
Iznenađena sam time koliko i mi njih zapravo trebamo. Oni su slatki i borbeni i smiješni i tvrdoglavi. Oni nas uvijek drže pozornima te nas uče lekcijama koje moramo naučiti.
Ljudi mi stalno govore da ne znaju kako mi to radimo i da nikada ne bi mogli biti udomitelji. Bilo bi preteško oprostiti se od djece kada moraju otići. I ja to razumijem. Prije sam i sama sve to govorila. No sada se pitam kako sam to ikada mogla pomisliti. Jesam li bila ozbiljna? Bilo bi preteško… za mene?
Teško je biti udomitelj
Nemojte biti zavarani, teško je. Mnogo je dana kada mislim da ja to ne mogu. Moje ideje i energija i strpljenje budu vrlo tanki. Tu je mnogo sastanaka i dogovora i razgovora telefonom. Mnogo je lažnih optužbi i teških odluka. Biti udomitelj može biti jako teško.
No ipak, ta djeca moraju činiti teške stvari svaki dan, a ništa nije njihov izbor ni krivnja. Oni su zlostavljani i zanemarivani i moraju se boriti za sebe. Odvojeni su od braće i sestara te ih se neprestano seli. Djeca u sustavu udomljavanja su preživjela više boli u svojim kratkim životima nego što će većina nas doživjeti cijeli svoj život.
Doći će i slijedeći poziv, a mi ćemo reći „da.“ Ne zato što smo neka fantastična udomiteljska obitelj. Reći ćemo „da“ jer ta djeca moraju raditi teške stvari. Najmanje što možemo učiniti jest pogledati u njihove slomljene oči i reći: „Da, činit ću teške stvari s tobom. Držati ću ti ruku, ljubiti glavu i smirivati te. Božjom milošću ćemo sve ovo zajedno prebroditi.“
Kada dođe vrijeme za oproštaj, oprat ću njihovu odjeću i spakirati njihove životinje. Plakat ću jer želim da sve može biti drugačije, ali nikada neću požaliti što sam rekla „da“, piše Inspiremore.
