Anksioznost kod djece kao i osjećaj straha normalan je dio emocionalnog razvoja djeteta. Jeste li ikada upoznali dijete koje se nikada nije bojalo mraka? Ili možda dijete koje se mora odlijepiti od svojih roditelja prvi dan vrtića?
Ta se djeca boje odvojiti od roditelja, svog glavnog izvora utjehe. Kao odrasli mi znamo da anksioznost ne dolazi od Boga.
2. Timoteju 1,7 kaže: „Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.“ Znamo da se možemo boriti molitvom protiv straha i vjerovati da je Princ Mira u kontroli nad našim životima. Čak iako znamo da čudovišta ne žive u ormarima i da ne izlaze po noći, naša djeca to ne shvaćaju. Njihovi strahovi im se čine jako stvarni.
Kao roditeljima, naš je posao utješiti tjeskobno dijete i gurnuti ga prema Kristu kako bi se naučili oslanjati se na Njega u borbi protiv straha.
Pomaganje mom sinu da se oslobodi tjeskobe
Moj najstariji sin imao je jako velike napadaje tjeskobe ove godine te smo morali baš jako raditi s njim kako bi mu pomogli obnoviti i zadržati mozak zaštićenim od straha te ga doveli u mir. Nije bilo lako te je jako bolno gledati svoje dijete kako mentalno pati, no, Bogu hvala, sada je na mnogo boljem mjestu!
Ovo su neke stvari koje smo činili kako bismo ga poveli od straha do slobode:
1) Molitva
Kad god sam ga se sjetila molila sam za njega. Kada bi došao kući iz škole, onda bih se molila s njim. Pokazivala sam mu citate iz Biblije o miru i Bogu koji nam daje upute da se ne bojimo. Kada je spavao, išla bih u njegovu sobu i molila bih i proglašavala slobodu od straha nad njim. Zapovijedala bih svemu što nije od Boga da napusti njegov maleni um. Prije škole bismo odvalili vjersku glazbu i „upijali“ Božju slavu. Vodila sam ga kroz molitvu spasenja kako bi znao da Isus živi u njegovom srcu i da Ga uvijek može zazvati.
2) Oprezno smo ga gurnuli da se suoči sa svojim strahovima
Izlaganje djece njihovim strahovima na polagan i nježan način će pomoći njihovom mozgu da shvati da njihova prijetnja nije stvarna. Shvatila sam da je za to dobra igra uloga. Ako dijete ima strah od odvajanja, onda možete proći s njim kroz sve što će se dogoditi prije škole, za vrijeme rastanka, tijekom škole te čak i nakon škole kada ćete ga ponovno pokupiti. Možda ih je dobro podsjetiti koja je zadnja stvar koju će raditi u školi prije nego je vrijeme za povratak kući. Tada će znati da su još malo gotovi.
Kada je moj sin bio u razdoblju najteže tjeskobe, školska medicinska sestra bi ga podsjetila da ga ja volim, da ga Bog voli i da je u školi na sigurnom. No, ja ga nikada ne bih došla pokupiti ranije niti bih ga puštala da ostane kod kuće iz straha. Znala sam da mora biti izložen školi i iskustvima te pozitivnim aspektima škole umjesto da se kod kuće skriva od svog straha.
3) Oformili smo tim za tjeskobu
Ako kažete članovima obitelji, prijateljima i školskom osoblju za tjeskobu svog djeteta, onda ćete moći stvoriti zajednicu u kojoj će se vaše dijete osjećati voljeno i zaštićeno, a ne posramljeno zbog svog straha. Ravnatelj škole mog sina te školski učitelji su bili velik blagoslov u podržavanju mog sina u školi kada nisam mogla biti s njim.
Često smo se sastajali s njima i razgovarali o njegovom napretku, razgovarali smo o stvarima koje su djelovale ili koje nisu djelovale. Bili smo u neprestanoj komunikaciji o tome kako mu je i koje potrebe ima. Pokušavali smo sve što smo radili kod kuće i ne samo da je on osjećao podršku, nego smo ju i mi osjećali.
4) Nabavili smo dnevnik za brigu
Taj dnevnik za brigu bio je jako važno oruđe koje je mom sinu pomoglo da identificira svoje osjećaje tjeskobe i da ih normalizira. Shvatio je da nije sam i da postoje načini da se nosi sa svojim strahovima i da ih pobijedi. Pisali bismo ga zajedno te bi ga čak slali u školu da ga piše s učiteljima ako mu je bilo teško.
5) Odredili smo vrijeme za brigu
Ovo je bio najvažniji dio u obnovi i promjeni njegovog načina razmišljanja i dolasku do slobode. Često bi mi dolazio s mislima koje su ga zabrinjavale. No, umjesto da sam ga uvjeravala da će sve biti u redu (što bi značilo da uvijek može obraćati pažnju na svaku svoju brigu jer bih ga ja u konačnici razuvjerila) rekla sam mu da možemo pričati o brigama samo tijekom određenog vremena. On bi napisao svoju brigu te bi ju stavio u kutiju za brige za kasnije.
Tada bi odvojili 15 minuta jednom ili dva puta dnevno za pričanje o njegovim brigama. To je njegov mozak naučilo da je misao samo misao i da misli nisu hitne situacije koje se odmah trebaju riješiti. To mu je dalo priliku da shvati da njegovi strahovi nisu tako veliki kao što je mislio. Čak je i u školi imao svoje vrijeme za brigu te mu je to jako pomoglo da se oslobodi straha.
6) Savjetovanje/Terapija za anksioznost
Zapamtite, nema srama u tome da zatražite profesionalnu pomoć. Vaš je mozak organ, kao i srce i jetra. Ponekad mozak treba malo više pažnje ili lijekova kako bi nastavio normalno funkcionirati. Zapravo, diplomirala sam socijalni rad te sam prije radila terapije, ali sam i dalje trebala nekoga drugog, stručnijeg u tom području, da pomogne mom djetetu razviti metode za borbu s tjeskobom. Odlično je započeti njihovo putovanje prema emocionalnom i mentalnom zdravlju dok su još jako mladi!
Nemojte zaboraviti da će ljubav, empatija, milost, vjera i strpljenje pomoći vama i vašem djetetu da osvoji ovu planinu. A u konačnici ćete svi biti mnogo snažniji!
Autorica: Joanna Flavin; Prijevod: Mislav U.; Izvor: Godtv.com
