Koja je najvažnija odluka koju trebate donijeti u životu, a o njoj vjerojatno ne razmišljate? Autor ovog članka će vam dati odgovor.
Znam da danas ujutro govorim ispred mnoštva različitih dobnih skupina. Nadam se da ćete svi moći obratiti pažnju i naučiti ponešto iz ove poruke, ali želim posebno razgovarati s maturantima. Znam da su mnogi od vas tijekom godina čuli stotine propovijedi: mnogi u crkvi, neki od vas ste slušali jednu propovijed tjedno u zadnjih 12 ili 13 godina na CDS-u. Sada ćete čuti još jednu. Budući da ste ovdje, mogli biste i poslušati i vidjeti ono što bi vam Bog mogao reći.
Ovo je razdoblje prekretnica za mnoge od vas. Završni radovi. Završni ispiti. Posljednje igre, posljednji susreti, posljednja predavanja. Naporno ste radili kako biste došli do ove točke. I vjerojatno naporno radite na onome što slijedi. Za većinu vas to je fakultet ili sveučilište. Spremit ćete se preko ljeta. Kupit ćete namještaj za spavaonice. Oprostit ćete se od svojih prijatelja. Oprostit ćete se od roditelja. Snaći ćete se oko nove škole i novog mjesta. Za mnoge od vas to će značiti novi grad ili nova država. Pripremate se za sve što je ispred vas. Nakon ispunjavanja obrazaca, slanja prijava i sužavanja izbora, konačno ste donijeli odluku. Za nekoliko mjeseci započet ćete nešto; bilo da je to škola u blizini ili škola daleko, pauziranje od godine dana ili nešto treće. Vjerojatno ste se umorili od donošenja velikih odluka. Ali želim vas podsjetiti na jednu kolosalnu odluku koja je ispred vas. Čini se da ta odluka nije jako važna. Zapravo se čini daleko manje važnom od stotinu drugih odluka koje ste morali donijeti u posljednjih godinu dana. Ta je odluka u drugom planu mnogih maturanata da mnogi od vas nisu vjerojatno ni razmišljali o njoj.
Evo odluke koju ćete morati donijeti za nekoliko mjeseci:
Živite sami: u studentskom domu ili negdje u stanu. Iskrcali ste svoje stvari. Upoznali ste svog sustanara. Prijavili ste se za satove. Pojeli ste nekoliko obroka u menzi. Izdržali ste dane dosadnih orijentacijskih aktivnosti. Obavili ste neke neugodne unaprijed planirane zabave i igre. I nakon kratke noći spavanja vaše prve subote u ovoj novoj fazi vašeg života, probudite se u nedjelju ujutro. Što ćeš učiniti?
Od svih odluka s kojima ćete se suočiti ove godine, najvažnija može biti hoćete li ustati i otići u crkvu prve nedjelje, kada nema nikoga tko će vas tjerati da idete u crkvu.
Bio sam pastor sam crkvu u Michiganu, koja je bila dugi niz godina točno preko puta Državnog sveučilišta Michigan. Vidjeli smo kako mnoštvo brucoša posjećuje našu crkvu te prve nedjelje u kampusu. Istina, mnogi od njih se nikad nisu vratili. Vidjeli smo studente koji su krenuli u crkvu, no nisu izdržali. Ali rijetko smo viđali studente koji nisu došli u crkvu odmah, da bi kasnije došli. Ono što u tim prvim tjednima radite samostalno, posebno ono što radite u pogledu predanosti crkvi, postavit će vas na putanju gdje će Isus Krist zaista biti gospodar vašeg života ili gdje će on biti nešto što ste naučili kao mlada osoba, ali što će biti izostavljeno.
Poslušajte Isusa
Znam, znam, ovo biste očekivali od pastora da vam kaže: „Obavezno idi u crkvu, mladiću! Nemoj prespavati nedjelju, mlada ženo!“ Možda mislite: „Nisam protiv odlaska u crkvu, ali nije li moj odnos s Isusom ono što je zaista važna stvar? I dalje ću čitati svoju Bibliju čak i ako ne stignem u crkvu.“ Neki od vas ići će na teološke fakultete, imat ćete kapelu, kršćanske sustanare i kapelane koji će se željeti sastati s vama. Ostali će ovdje biti u državnim školama i pokušat ćete se učlaniti u neku od tamošnjih kršćanskih organizacija. To je odlično. Hvalite Boga za dobre službe na kampusima. Hvalite Boga za teološke fakultete.
Ali vaša kapela nije crkva. Vaš tjedni sastanak na Cru nije crkva. Vaše proučavanje Biblije u studentskom domu nije crkva. Sjetite se što je Isus rekao Petru u Matejevom evanđelju 16: „Ti si Petar i na toj ću stijeni sagraditi svoju crkvu i vrata pakla neće je nadvladati.“ Isus nikada nije obećao da će izgraditi kršćanski fakultet. Nikad nije obećao da će izgraditi kršćansku dnevnu školu. Nikada nije obećao da će izgraditi ministarstvo u kampusu. Postoji samo jedna institucija na zemlji koju je Isus Krist obećao izgraditi, a to je Crkva.
Ako želite biti voljeti ono što Isus voli, ići ćete u crkvu.
Morate odlučiti prije nego što odete od svog doma, što ćete raditi tog prvog nedjeljnog jutra. Nemojte čekati taj trenutak, jer ćete vjerojatno zaključiti da ste umorni, nemate automobil, ne znate kamo ići ili da ćete navratiti do crkve doći sljedeći tjedan. Odlučite prije te nedjelje što ćete raditi te nedjelje. Ovog ćete ljeta donositi sve moguće planove, a jedna od najvažnijih odluka koje ćete ikada donijeti jest odluka u vezi onoga čemu ćete se posvetiti tom prvom tjednu i tim prvim mjesecima. Hoćete li ustati i otići u crkvu, ne samo kapelu, ne samo službu u kampusu, nego lokalnu crkvu, u kojoj ljudi nisu svih vaših godina, gdje glazba nije u vašem stilu, u kojoj pastor možda nije onakav kakvog priželjkujete?
Groteskna anomalija
Jedan od najpoznatijih pastora iz prošlog stoljeća bio je John Stott, koji je dugi niz godina službovao u Londonu. Poput dobrog, profinjenog engleskog propovjednika, Stott nije bio poznat po prenaglašavanju, što ove riječi, napisane nekoliko godina prije njegove smrti, čini toliko upečatljivima: „Kršćanin koji ne ide u crkvu groteskna je anomalija. Novi zavjet ne poznaje takvu osobu. Jer Crkva leži u samom središtu vječne Božje svrhe. To nije božansko naknadno razmišljanje.“
Zamislite tri glavna prikaza Crkve u Novom zavjetu. Crkva je predstavljena kao građevina, kao Mladenka i kao Tijelo. Krist je temelj, a Crkva zgrada. Krist je Mladoženja, a crkva Mladenka. Krist je glava, a Crkva tijelo. Svaki par ide zajedno. Nije suđeno jedno bez postojanja drugog. Nije nam suđeno da imamo Krista bez crkve. Želite li da vaša zgrada ima temelje, ali da nema ostatak građe? Je li brak, ako postoji mladoženja, ali ne i mladenka? Biste li htjeli nositi glavu bez tijela?
U grčkoj mitologiji Perzej je bio Zeusov sin koji je ubio Meduzu, čudovišnu Gorgonu s glavom čija se kosa sastojala od zmija. Vjerojatno ste čuli za tu priču. Kad bi netko pogledao Meduzu, pretvorio bi se u kamen. Pa kad je Perzej išao ubiti Meduzu, morao je svojim štitom pogledati njezin odraz kako bi mogao prići Meduzi u snu i odsjeći joj glavu. Naravno, Perzej još uvijek nije smio gledati njezinu glavu, stoga ju je stavio u vreću, zamotanu kako je slučajno ne bi pogledao. Kasnije u priči, Perzej pobjeđuje Krakena vadeći Meduzinu glavu iz vreće i pružajući je morskom čudovištu da ga pogleda i pretvori se u kamen. To je poznati prizor prikazan kroz antičke skulpture, u umjetničkim djelima i sada u brojnim filmovima.
Prilično je groteskno kada o tome razmislimo: nošenje uokolo odsječene glave, podizanje glave bez tijela. Odrubljivanje glave nije lijepo. Ako vam se sviđaju odrubljene glave bez njihovih tijela, pomislili bismo da nešto stvarno nije u redu s vama. Osim, čini se, kada je riječ o našem kršćanskom životu. Tada mislimo da je obezglavljivanje cool. Neki od nas čak misle da je to pozitivno i sasvim duhovno. Previše kršćana misli da mogu dobiti Isusa bez Crkve. Oni žele glavu bez tijela. Žele kršćanstvo bez crkvenog tijela. Oni žele obezglavljenog Isusa.
Svjetonazor i ritam života
Spreman sam se kladiti da ste u nekom trenutku svojih godina na CDS-u čuli riječ “svjetonazor.” Ta je riječ u izjavi misije gotovo svake kršćanske škole. Učenicima želimo dati biblijsku pogled za gledanje svega. Želimo da se obnovite u svojim mislima, kako biste svijet promatrali, ne samo kao netko tko ima izvrsno obrazovanje, već kao netko s izrazitim kršćanskim obrazovanjem. To je sve vrlo važno. Nadam se da ću svojoj djeci pružiti kršćanski svjetonazor. No, znate li što je možda još važnije od navođenja da misle ispravne stvari? Tjeranje da instinktivno prihvate prave ritmove. Najmoćniji utjecaji u vašem životu često su stvari o kojima ni ne razmišljate, stvari koje radite iz navike, stvari koje radite jer ih uvijek radite, bez obzira na to tjera li vas netko na njih ili ne.
Ne formiraju nas samo misli već navike: navike proučavanja, navike vježbanja, navike na društvenim mrežama, navike osobne higijene. To možda nisu daske u našem svjetonazoru, ali oblikuju nas jednako toliko ili čak više. To je upravo ono što radimo. I s vremenom ono što radimo postaje ono što jesmo. Hoće li vam lokalna crkva biti jedna od navika u idućih godinu dana? Puno je mlakih kršćana koji sjede u crkvama svaki tjedan širom ove zemlje. To nije cilj. Ali želite znati gdje možete pronaći strastvene, plamteće, potpuno rasprodane kršćane? U crkvi. Zapravo ih nećete naći nigdje drugdje.
Na početku sam rekao da je ovo poruka za starije osobe, ali postoje stvari koje svi moramo čuti. Za ostatak srednje škole, kada dođe vrijeme da odlučite o tome gdje živjeti ili gdje ići u školu, trebali biste na vrh popisa staviti crkvu. Kakvu će vam vječnu korist učiniti ako nađete školu s izvrsnom menzom, odličnim kampusom, sjajnim športskim programom i sjajnim akademskim pedigreom, ako u blizini nema sjajne crkve?
Za mlađe učenike ovdje, mnogi od vas već jako predani crkvi. Svaki tjedan idete s roditeljima. Gotovo da nema većeg blagoslova koji vam mogu pružiti, gotovo nema bolje povlastice od toga. Pokušajte slušati što bolje možete. Pokušajte ići s dobrim stavom, čak i kad ste umorni ili vam je dosadno. Možda čak možete i pitati svoje roditelje: „Zašto ove nedjelje ne idemo u crkvu,“ ako ne idu.
Vi roditelji, razmislite o prioritetima koje prenosite na svoju djecu. Dobra vijest je da vi najviše utječete na to hoće li vaše dijete ići u crkvu. Loša vijest je da vi najviše utječete na to hoće li vaše dijete ići u crkvu. Vaša će djeca najviše toga naučiti od vašeg primjera. Slijedit će primjer cijelog života više od poticaja koji im date kad ih ostavite na fakultetu. Odrastaju li vaša djeca s navikom redovitog pohađanja crkve? To je jedna od najboljih stvari koje su moji roditelji ikad učinili za mene: vodili su me u crkvu svakog tjedna, nedjeljom ujutro i nedjeljom navečer. To nije bilo pitanje. Nije bilo za raspravu. Nije ovisilo o vremenu. Nije ovisilo o tome jesmo li u subotu imali cjelodnevne aktivnosti. Nije ovisilo o tome je li športska liga imala turnir u nedjelju. Išli smo u crkvu i tako mi nikad nije palo na pamet da kršćani ne idu u crkvu. Nije mi palo na pamet da bih otišao na fakultet, a ne u crkvu. To smo učinili. To smo bili mi. Bio je to ritam života o kojem se nije moglo pregovarati.
Pronalaženje punine
Dopustite mi da zaključim s ovim predviđanjem, za koje mislim da nije podržano samo osobnim iskustvom, već i Božjom Riječju: ako želite biti puno manje sljedbenik Isusa Krista za pet godina, učinite crkvu marginalnom u svom životu. Ako crkvu pretvorite u naknadnu misao, za pet godina nećete razmišljati o tome da svoj život usredotočite na Isusa. Ne odustajte od zajedničkog sastanka kao što to neki imaju običaj. (Hebrejima 10,25)
„Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.“ (Efežanima 1, 22-23)
Ne odsijecite glavu Isusu. Danas odlučite da ćete ustati tog nedjeljnog jutra i pronaći dobru crkvu, koja propovijeda evanđelje i koja se drži Biblije. Istina je, možemo se susresti s Bogom bilo gdje. Ali samo u crkvi imamo puninu Onoga koji ispunjava sve u svemu.
Autor: Kevin DeYoung; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoalition.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoaliton.org.
