Prizori izraelsko-palestinskih sukoba koje vidimo u medijima zaista su zastrašujući i ovisno o vašim algoritmima. Što se događa?
Tisuće Palestinaca i Izraelaca su do sada stradale. Ono što ne iznenađuje, za većinu nas koji ne znaju povijesnu pozadinu i koji nisu sigurni u što vjerovati, različiti medijski izvještaji mogu djelovati poprilično zbunjujuće.
S obzirom na podjele koje sve više prevladavaju u našim društvima, primamljivo je samo pridružiti se jednoj od skupina. Postoje oni koji tvrde da je Izrael nasilnička i rasistička zemlja, koja tlači i progoni Palestince, pogotovo onih 2 milijuna koji su stisnuti u pojas Gaze.
S druge strane, postoje oni koji tvrde da je Izrael taj koji je potlačen; narod i nacija koja je pod neprestanom opasnošću, narod koji je bio najviše progonjen kroz povijest, piše Christian Today.
Naravno, za nas kršćane postoji ovdje dodatna stvar: Izrael i Palestina su zemlje iz Biblije; to je Kristova zemlja, zemlja proročanstva. Mi imamo braću i sestre koji su Židovi i Palestinci.
No i kršćani mogu biti zbunjeni u vezi ovih stvari.
Povijesna situacija ovih naroda je komplicirana.
Uzmimo na primjer da su Palestinci podijeljeni između teritorija koji je pod palestinskom vlašću na Zapadnoj obali i teritorija pod vlašću Hamasa, koji se pretežito nalazi u Gazi. Ili činjenicu da se fundamentalni Židovi ne slažu s cionizmom i nacionalnom državom Izrael.
Za vrijeme Otomanskog Carstva, u Palestini su živjeli Židovi, muslimani i kršćani. Etnički Arapi su sebe počeli doživljavati kao Palestinci i, najviše zbog progona, cionistički pokret želio je obnovu nacionalne države za Izraelce. Nakon Prvog svjetskog rata, Britanci su preuzeli vladavinu nad Izraelom, odnosno Palestinom od Turaka i na temelju Balfuorove deklaracije iz 1917., dopustili su povratak Židova u Izrael, što je bio potez koji je uzrokovao sukobe. Nakon užasa Holokausta, sve je više zemalja svijeta prihvatilo i uvidjelo potrebu da židovski narod ima svoju državu.
1947. godine je rođena moderna država Izrael, s Izraelom kao državom većinskog izraelskog naroda i Palestinom kao državom većinski muslimanskog stanovništva; dok je Jeruzalem neutralna religijska zona. Muslimanski svijet ovime je bio nezadovoljan i želio je ugušiti mladu državu odmah u nastanku.
Kao posljedica, došlo je do Arapsko-Izraelskog rata 1948. godine, koji je završio s pobjedom Izraelaca, njihovim zauzimanjem Zapadnog Jeruzalema i dodatnog palestinskog teritorija. Palestina je bila podijeljena na Zapadnu obalu, koja je bila pod kontrolom Jordana i Gazu, koja je bila pod kontrolom Egipta.
Arapske su nacije napale Izrael 1967. godine, no kao i rat iz 1948., Šestodnevni rat (rat koji je trajao šest dana), završio je odlučujućom pobjedom Izraela. Palestinska oslobodilačka organizacija ili PLO našla se pod vlašću Yassera Arafata i nakon godina terorizma i represije, PLO i Izrael potpisali su sporazume 1993. u Oslu i 1995., nakon kojih su Palestinci ponovno dobili kontrolu nad Zapadnom obalom.
No nastalo je značajno protivljenje unutar Izraela i Palestine. Rezultat toga bio je nastanak ekstremne, islamističke organizacije Hamas, kao i povećanje broja židovskih doseljenika na Zapadnu obalu. Rezultat svega ovoga jest da su Palestinci potlačeni i gotovo bez države, dok su Židovi okruženi milijunima neprijateljskih naroda, koji ih žele uništiti. Oko 6.5 milijuna Židova živi u Izraelu, što je oko 75% cjelokupnog stanovništva, dok oko 5 milijuna Palestinaca živi na Zapadnoj obali i u Gazi.
Ovdje se ne radi samo o Izraelu i Palestini, ovo je svjetska politika
Postoji borba unutar muslimanskog svijeta, između Turske na jednoj i Irana na drugoj strani, kao i između Saudijaca i Arapa. Iran je jasno objelodanio da želi uništiti Izrael, te je primarni opskrbljivač raketama za Hamas. Iran također želi poništenje Izraelskog sporazuma, koji je postignut s arapskim zemljama.
Trebamo priznati da narodi s obje strane pate.
Bez obzira na ono što mislimo o Izraelu, trebamo razumjeti i Palestince i njihove patnje: siromaštvo, političku nestabilnost i nasilje. Tko bi od nas želio živjeti u gradu poput Tel Aviva, gdje rakete mogu pasti svakoga dana?
Situacija između Izraela i Palestine ne smije biti opravdanje za antisemitizam.
Rabin Sacks to jako dobro objašnjava. On ističe da su današnji Izraelci napadnuti zbog toga što imaju državu Izrael. Sada se poziva na ljudska prava, kao na alibi za napad na Izrael. Iako je prije nekoliko desetljeća antisemitizam bio gledan kao fenomen radikalne desnice, danas su antisemitizmu daleko sklonije radikalno ljevičarske skupine.
Prošloga tjedna ljudi su hodali ulicama Europe uzvikujući: „Smrt Židovima.“ svjetina se okupljala pjevajući parole: „Od Jordana pa do mora, Palestina će biti slobodna.“ Ono što ti ljudi zastupaju jest etničko čišćenje Židova, nakon uništenja države Izrael.
Važno je postaviti si ovo pitanje: zbog čega je odjednom toliko velik broj ljudi, od nogometaša do poznatih osoba i političara, pokazalo tako veliko zanimanje za palestinski narod? Čujemo li ikada o prosvjedima zbog prava Ujgura? Jesmo li čuli išta o 1.500 nigerijskih kršćana koji su pobijeni samo prošle godine? Čujemo li ikakve vijesti o drugim primjerima gdje ljudi pate zbog nepravdi?
Ovdje se ne radi o pokušavanju optuživanja nekoga bez iznošenja dokaza, nego o jednostavnoj činjenici koja ukazuje na zastrašujuću mogućnost: koliko god da se ovdje radi o obrani i zastupanju Palestinaca, toliko se radi i o napadu na Izraelce. Neki parlamenti u svijetu donose zakonske tekstove koji strogo osuđuju Izrael, dok se o Palestincima ne govori ništa.
Na posljetku, želio bih izreći molbu svojoj braći kršćanima. Oni koji su kršćanski cionisti ne smiju koristiti svoja teološka vjerovanja za opravdavanje nepravde i tlačenja. Jednako, postoje oni koji demoniziraju Izrael i samim time, Židove. Mi kršćani trebamo biti mirotvorci, trebamo moliti za mir između Izraela i nacija kojeg ga okružuju. Čekamo na Gospodinov povratak. Neka bude mir u Izraelu. (Psalam 122)
