Je li Bog stvaran? Kako mogu sigurno znati da je Bog stvaran?
Osnovni dokaz Božjega postojanja jednostavno je ono što je stvorio. »Uistinu, njegova se nevidljva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike« (Rimljanima 1,20). »Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih« (Psalam 19,1).
Kada bih pronašao ručni sat nasred polja, ne bih pretpostavio da se samo »pojavio« tu ili da je oduvijek tu ležao. Na osnovi njegova dizajna, zaključio bih da ga je netko dizajnirao. Ali ja vidim puno veći dizajn i preciznost u svijetu oko nas. Naše mjerenje vremena ne zasniva se na ručnim satovima nego na djelu Božjih ruku – stalnoj rotaciji zemlje (i radioaktivnim svojstvima atoma cezija, atomske mase 133). Svemir je prikaz velikog dizajna i to je argument za Velikog Dizajnera.
Kada bih naišao na kodiranu poruku, tražio bih kriptografa da mi pomogne u razbijanju kôda. Moja pretpostavka bila bi da postoji inteligentan pošiljatelj poruke, netko tko je kreirao taj kôd. Koliko je složen DNK »kôd« koji nosimo u stanicama našega tijela? Zar nisu složenost i svrha DNK argumenti za Inteligentnog Pisca toga kôda?
Ne samo da je Bog stvorio složen i fino ukomponiran fizički svijet, nego je u srce svakoga čovjeka stavio svijest o vječnosti (Propovjednik 3,11). Čovječanstvo ima urođenu percepciju života kao nečega većeg od onoga što je oku dostupno, te ima shvaćanje da postoji nešto više od svakodnevne rutine. Naša svijest o vječnosti manifestira se najmanje na dva načina: stvaranje zakona i štovanje.
Svaka je civilizacija u povijesti vrednovala određene moralne zakonitosti koje su začuđujuće slične u svim kulturama. Primjerice, ideal ljubavi cijeni se među svima, dok čin laganja svi osuđuju. Ovaj zajednički moral – globalno razumijevanje dobra i zla – upućuje na Uzvišeno Moralno Biće koje nam je dalo takve moralne skrupule.
Isto tako, ljudi širom svijeta, neovisno o kulturi, oduvijek su njegovali sustav štovanja. Objekt štovanja može se razlikovati, no osjećaj da postoji »viša sila« nepobitan je dio ljudskoga bića. Skloni smo štovanju, što je u skladu s činjenicom da nas je Bog stvorio »na svoju sliku« (Postanak 1,27).
Bog nam se također objavio kroz svoju Riječ, Bibliju. Kroz cijelo Pismo, postojanje Boga tretira se kao očigledna činjenica (Postanak 1,1; Izlazak 3,14). Kada je Benjamin Franklin napisao svoju Autobiografiju, nije gubio vrijeme dokazujući svoje postojanje. Tako ni Bog ne provodi mnogo vremena kako bi u svojoj Knjizi dokazao da postoji. Sama činjenica što Biblija mijenja živote, nadalje njezina cjelovitost i čuda koja su pratila njezino pisanje, trebale bi biti dovoljan dokaz da bismo ju počeli detaljnije proučavati.
Bog nam se objavio i na treći način, a to je kroz svoga Sina, Isusa Krista (Ivan 14,6-11). »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i riječ bijaše Bog … i Riječ tijelom postala i nastanila se među nama« (Ivan 1,1. 14). U Isusu Kristu »stanuje stvarno sva punina božanstva u tijelu« (Kološanima 2,9).
U svome začuđujućem životu, Isus se savršeno pridržavao Staroga zavjeta i ispunio je proročanstva koja su se odnosila na Mesiju (Matej 5,17). Učinio je bezbroj samilosnih djela i javnih čuda kako bi potvrdio svoju poruku i posvjedočio o svome božanstvu (Ivan 21,24-25). Potom, tri dana nakon raspeća, ustao je od mrtvih, time dajući činjenicu koju su potvrdile stotine svjedoka (1. Korinćanima 15,6). Povijesni zapis obiluje »dokazima« o tome tko je Isus. Kao što je apostol Pavao rekao: »ovo se nije dogodilo u kakvom zakutku« (Djela 26,26).
Uviđam da će uvijek biti skeptika s vlastitim idejama o Bogu, i koji će ove dokaze čitati prema vlastitim pretpostavkama. Bit će i onih koje ni jedna količina dokaza neće moći uvjeriti (Psalam 14,1). Sve se svodi na vjeru (Hebrejima 11,6).
