Krštena sam od Jehovinih svjedoka godine 1970. Vjerovala sam u Boga, ali nisam vjerovala da je Isus Krist Bog. Vjerovala sam da je Isus Krist bio stvoren kao bog od pravog Boga.
Nisam vjerovala da postoji nekakav život nakon smrti a uopće nisam vjerovala da postoji nekakav duh koji napušta tijelo kad čovjek umre. Nisam vjerovala ni u kakva čuda, iscjeljenja, ni u to da Bog komunicira sa svojim narodom kroz viđenja i snove. Naprotiv, vjerovala sam da su sve vrste iscjeljenja, čudesa i vizije đavolsko djel . Bila sam vjerna učenju Jehovinih svjedoka i nitko me nije mogao ni u što drugo uvjeriti.
1973. godine, točnije 12. rujna sam imala carski rez, i dok sam ležala na operacijskom stolu, mogla sam vidjeti kako se liječnici i sestre pripremaju za operaciju i mažu mjesta na mom trbuhu narančastom tekućinom. Bojala sam se, pa sam pitala što to rade. Doktor mi je objasnio da to rade prije anestezije, jer kad mi daju anesteziju, odmah moraju početi sa rezom da sedativi ne bi doprli u dijete.
Kad su mi dali anesteziju, osjećala sam se vrlo čudno. Tijelo mi je utrnulo, ali moj um je ostao budan. Bila sam svjesna da se upravo spremaju siječi moj trbuh a ja još nisam zaspala. Trudila sam se da se pomaknem i vičem, ali nisam mogla ništa učiniti. Kad su počeli siječi trbuh, osjetila sam strašnu bol. Odjednom, usred tog bola, čula sam glas koji mi je govorio: “Pogledaj što će ti se dogoditi!”
U tom trenutku sam bila izvučena iz svog tijela. Velikom brzinom, kružnim pokretima, našla sam se blizu stropa sobe. Lebdjela sam tamo i gledala što mi rade. Vidjela sam da su izvadili dijete iz moje maternice. Osjećala sam se tužno i rekla sam: “Što da radim, za mene je na Zemlji sve završeno. Toliko sam željela vidjeti to dijete a na kraju nisam mogla ni da ga uzmem u naručje.” Sa sjetom sam se sjetila i ostale svoje djece i rekla sam: “To je kraj; sada će moja djeca zaboraviti na mene zauvijek.”
Onda sam se počela uzdizati. Bila sam svjesna toga da nemam materijalno tijelo. Bila sam kao neka vrsta energije ili sile i kružnim pokretima sam ovako letjela velikom brzinom. Znala sam, da sam to ja i svega sam se sjećala. Znala sam da sam napustila Zemlju. Našla sam se na mjestu koje je bilo crno kao ugljen. Počela sam se pitati: “Zar je ovo taj svemir? Gdje sam ja to? Kamo idem? Hoću li ovdje ostati zauvijek?” Odjednom sam osjetila nešto vrlo čudno. Jedina riječ kojom se to može opisati je mučenje ili užas. Htjela sam da nekako odem odande i da se vratim natrag u svoje tijelo. Taj užas se nije mogao izdržati. Sjetila sam se tog glasa koji sam čula ranije u bolnici, prije nego što sam napustila svoje tijelo (” Pogledaj što će ti se dogoditi!”). Počela sam vikati: “MOLIM TE, NE DOZVOLI DA SE OVO DOGAĐA! PRIHVAĆAM TO DA SE NIKAD VIŠE NE VRATIM NA ZEMLJU, PRIHVAĆAM TO DA VIŠE NIKAD NEĆU VIDJETI SVOJU DJECU, ALI NE MOGU PRIHVATITI DA ĆU OVDJE OSTATI ZAUVIJEK. NE, MOLIM, NE DOZVOLI DA SE TO DOGODI!”
Odmah sam čula mnoštvo glasova koji su mi jednoglasno govorili: “Ipak, u ovo ćeš morati vjerovati.” Odgovorila sam: “Vjerujem samo u Svemogućeg Boga.” Nastala je tišina.
Užas koji sam osjetila, prestao je i opet sam se počela kretati velikom brzinom. Odjednom sam se opet našla kod stropa bolničke sobe. Ovaj put je moje tijelo ležalo na nosilima i vidjela sam kako me sestra pljuska po licu i govori: “Hajde, probudi se!” Vrlo jasno sam je vidjela dok sam se kretala dolje. Poslije toga sam bila nježno spuštena u svoje tijelo. Sestra me je uporno pljeskala po licu i zvala me po imenu. Otvorila sam oči i ugledala sam je preda mnom. Gledala sam je u oči i u duhu sam govorila: “Voljela bih da znaš odakle upravo dolazim.”
Sjećanje na ovo iskustvo mi je ostalo u mislima. Nisam ga se nikako mogla osloboditi i počela sam brinuti za ljude u svijetu. Razmišljala sam: “Jehovini svjedoci su me prevarili. MI JESMO DUHOVNA BIĆA UNUTAR MATERIJALNOG TIJELA I IZ OVOG TIJELA ĆEMO IZAĆI kad umremo! Ljudi ne znaju što im se može dogoditi. Oni to moraju znati!”
Kroz ovo iskustvo sam naučila da sam bila u mraku, jer nisam vjerovala u Božjega Sina. I u taj mrak sam otišla, doživjela ga. “Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.” (Iv 12,46). “A nekorisnog slugu izbacite u krajnju tamu; ondje će biti plač i škrgut zubi.” ( Mt 25,30). “Tko ima Sina ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.” (1. Iv 5,12).
Nakon par dana su me otpustili iz bolnice. Stalno sam razmišljala o ovom mom čudnom iskustvu. Bez prestanka sam ponavljala u sebi: “Jehovini svjedoci su me prevarili, govore da nikakav duh neće izaći iz tijela kad umremo, ali ja sam upravo to doživjela.”
Cijeli članak pročitajte ovdje.
