Onima koji poštuju roditelje Bog obećava život, radost i sigurnost koje drugi neće doživjeti. Ovo ne vrijedi samo za starozavjetni Izrael, nego i za današnju Crkvu.
„Poštuj oca svoga i majku svoju da imaš dug život na zemlji koji ti da Jahve, Bog tvoj.“ (Izlazak 20, 12)
Zašto bi se Bog, sa svim mogućim mogućnostima koje su mu na raspolaganju, odlučio stvarati i njegovati novi život putem roditelja? Zašto bi nas doveo na svijet preko oca i majke?
Kao i sve drugo što Bog čini i za ovo je imao mnoge razloge, od kojih su nam mnogi nepoznati, barem zasad. Postanak bi nam ipak mogao dati najviši, najopsežniji razlog: „Tada je Bog rekao: stvorimo čovjeka na svoju sliku, da bude sličan nama.“ (Postanak 1,26) Nakon toga, dva stiha kasnije: „I Bog ih blagoslovio. I Bog im reče: ‘Plodite se i množite se i napunite zemlju.“ (Postanak 1,28)
Roditeljstvo je stvorio Bog sam. Novi život dolazi iz intenzivne i prisne ljubavi između muža i žene, jer je ljudski život započeo od intenzivne i prisne ljubavi, nastale u Bogu. Bog nije stvorio muškarca i ženu zbog osjećaja da Bogu nešto nedostaje. Nije bio usamljen, u potrebi, niti je Bogu bilo dosadno. Stvaranje života samo je prirodni iskaz Njegove ljubavi.
Unutar Trojstva, sam Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, bio je predan, očaran i prezadovoljan. Adam i Eva, vi i ja, plod smo neviđene ljubavi. Stoga nas je Bog, želeći nas duboko, čak i neizostavno podsjetiti zašto je stvorio svijet, zašto je nas stvorio, učinio kao bića nastala od ljubavi, bez obzira na to koliko god ljubav naših roditelja prema nama izgledala nezrelo, nesavršeno ili slomljeno. Čak i kad nas ne uspiju voljeti i kada si međusobno ne uspiju pokazati ljubav, roditelji nas podsjećaju na bolju, čišću i pouzdaniju Ljubav koja nas je stvorila. Bog želi da se djeca određeno vrijeme ugledaju na roditelje, kako bismo mu mogli dobiti uvid u nešto puno vječnije.
Roditelji su jasan podsjetnik na puninu Boga, onu vrstu punine koja se prelijeva u stvaranju. A dobri roditelji, poput divnog oca i majke koje je Bog dao meni, posebno su sjajni odraz te punine ljubavi i kreativnosti. Roditelji su, međutim, također prva prilika za djecu da prime Boga, podvrgnu Mu se i da Mu se pokore, još jedan uvjerljiv razlog zbog kojeg je Bog stvorio svijet, i obitelj, onako kako je to učinio.
Poštovati našega Oca i Stvoritelja
Kad Bog kaže: “Poštuj oca i majku”, On također govori: Hoćeš li mi vjerovati i pokoriti se? – prema mom mudrom, suverenom i specifičnom planu kojeg imam za vas, bez obzira na to kako taj plan izgledao? Odabrao je utrobu vaše majke za vaš prvi dom (Psalam 139, 13), a zatim je utkao dijelove vaših roditelja u novu osobu. „Bog je od jednog čovjeka stvorio svaki narod čovječanstva da nastani Zemlju“. podsjeća apostol Pavao i nastavlja „da ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova,“ (Djela 17,26) kao i to da ćemo mi biti njihova djeca.
Hoćete li ovog muškarca i ovu ženu, roditelje koje je On izabrao za tebe, voljeti i poštovati sve dok su oboje živi? Učitelji će dolaziti i odlaziti, šefovi će se zapošljavati i odlaziti u mirovinu, guverneri i predsjednici bit će birani i napuštat će dužnost, državni će poreci nastajati i nestajali, ali vaši će roditelji uvijek biti vaši roditelji. Jer Bog je, s doslovno milijardama mogućnosti, odabrao određenu majku i određenog oca za vas. Hoćemo li odati čast Bogu time što ćemo poštovati naše roditelje?
Bog povezuje ove niti časti kroz proroka Malahiju: „Sin časti oca, a sluga gospodara. Ako sam ja onda otac, gdje mi je čast? A ako sam gospodar, gdje je moj strah?“ (Malahija 1, 6) Narod Ga je prestao štovati na ispravan način i prema Bogu se počeo ponašati s manje časti nego prema svojim omiljenim političarima. (Malahija 1, 8) No Bog se poziva na logiku iskazivanja časti, zapisanu u čovječanstvu: Kao što sin časti oca, tako bi i moj narod trebao mene počastiti. Odavanje poštovanja roditeljima prikaz je i priprema za naš odnos s Bogom.
Bit poštovanja roditelja je u poštovanju Boga, prvo zato što nam je Bog rekao ih trebamo poštovati, ali i zato što i odavanjem poštovanja njima gradimo dublje i šire kanale u našim srcima za odavanje časti Bogu.
Samo oca i majku
No, kad Bog poziva svoj narod na odavanje poštovanja prema roditeljima, misli li on samo oca i majku? Postavlja li on implicitno širu putanju, u petoj zapovijedi, u pogledu podložnosti i časti u društvu?
Prema Westminsteru, ugrađeno u zapovijed “Poštuj oca i majku” princip je koji se proteže u čitav život kako odrastamo i sazrijevamo. Drugim riječima, zapovijed se proširuje na: „Poštujte svakoga koga je Bog postavio nad vas.“ Ovo pravilo vrijedi u Novom zavjetu. Čast koju iskazujemo svojim roditeljima, kršćanske žene iskazuju i muževima u braku (Efežanima 5,22; 1. Petrova 3, 1), zajednice pastorima u našim crkvama (Hebrejima 13, 17; 1. Timoteju 5,17), a građani vladarima i vlastima (1. Petrova 2,17). Apostol Petar nam zapovijeda: „Poštujte sve“. (1. Petrova 2,17)
Ako uistinu želimo odati poštovanje i čast svima, posebno onima koji imaju vlast nad nama, mišići i instinkti takvog prakticiranja najčešće će se razvijati u domu.
Postajati čovjekom u vlastitom domu
Roditelji tada postaju naše prvo obrazovanje u podložnosti. Citirajući petu zapovijed, apostol Pavao piše djeci: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer to je ispravno. Poštuj oca i majku.” (Efežanima 6, 1–2) Roditelji su naš prvi osobni i opipljivi i neizbježni susret s Božjom vladavinom nad nama. Hoćemo li se pokoriti ili pobuniti, pokoriti ili prkositi, poštovati ili prezirati?
„Djeco, u svemu budite poslušni svojim roditeljima, jer to je ugodno Gospodinu.“ (Kološanima 3, 20) Bog promatra djecu (čak i djecu!) I kad god vidi poslušnost, užitak raste u Njemu. Zamislite koliko bi naša djeca mogla biti motiviranija za slušanje i pokoravanje, potpuno i odmah, kad bi mogla osjetiti toplinu Njegova gorućeg srca kada bi mogla i vidjeti sjaj Njegova neusporedivog osmijeha. Zamislite koliko bismo motiviraniji mogli ustrajati u discipliniranju ako bismo mi to isto doživjeli. Disciplina je uvlačenje naših sinova i kćeri u nezamislivu nebesku radost, u neodoljive i neprestane valove Njegova zadovoljstva.
Ako pak odbijemo pokoriti se roditeljima ili ako nas nikad ne discipliniraju, toliko ćemo vjerojatnije biti neposlušni vladarima, šefovima, pastirima i u konačnici samom Bogu. Kao što Herman Bavinck piše:
„Čovjekovo postajanje čovjekom događa se unutar doma; ovdje se postavljaju temelji za oblikovanje budućeg muškarca i žene, budućeg oca i majke, budućeg člana društva, budućeg građanina, budućeg subjekta kraljevstva Božjega.“ (Kršćanska obitelj, 108)
Sjeme onoga što postajemo sije se i njeguje u odnosu roditelja i djeteta. Zato se toliko savjetovanja za odrasle usredotočuje na našu “obitelj porijekla,” drugim riječima, na naš odnos s roditeljima.
Shvaćajući dubok i neizbježan utjecaj naših roditelja na nas, može iznjedriti barem jednu od dvije reakcije: fatalističku žrtvu ili budnost ispunjenu vjerom. Hoćemo li i dalje kriviti svoje roditelje za sve što nije u redu s nama ili ćemo svoje slabosti primati kao priliku da se hvalimo snagom Božjom? Hoćemo li se raspasti u rezignirano samosažaljenje zbog toga što naši roditelji nisu bili netko drugi ili ćemo ono što je Bog učinio primiti kao jedinstveni i osobni poziv da mu vjerujemo, slijedimo Ga i častimo?
Čast će u različitim odnosima izgledati drugačije, a čast se nekim roditeljima možda neće uvijek činiti kao čast, posebno s roditeljima koji su nas ranili ili napustili. Dio postajanja istinskim čovjekom je učenje kako prigrliti, upravljati i ponekad podnijeti sve Božje providnosti, uključujući i osobne roditeljske providnosti.
Vlast za jedno razdoblje, trajna čast
Obrazovanje koje doživljavamo kao djeca pod roditeljima, učenje pokoravanja i podvrgavanje Bogom danoj vlasti, ključno je i privremeno. Ključno iz gore opisanih razloga. Privremeno, jer će poštovanje naših roditelja sazrijevati tijekom našeg života. Bog je izabrao da djeca poštuju svoje roditelje drugačije nego što to odrasli čine.
Što se odraslih tiče, čuo sam kako jedan savjetnik pravi razliku između odavanja poštovanja našim roditeljima i poslušnosti prema njima. Isus nas poziva da uvijek poštujemo naše roditelje; ne poziva nas da se pokoravamo ocu i majci nakon što osnujemo vlastite obitelji. Ova je razlika i prijelaz zapravo presudna za zdravu čast prema našim roditeljima, posebno ako i kad odemo i prilijepimo za supružnika: „Muškarac će napustiti oca i majku i čvrsto se držati žene i oni će to postati jedno tijelo.“ (Postanak 2, 24) Da bi poštovali roditelje kako Bog zahtijeva, muž ili žena moraju ih ostaviti onako kako Bog zahtijeva, uspostavljajući jasne granice, kojih prije nije bilo.
Roditelji imaju vlast nad djecom jedno razdoblje, ali ima pripada vječna čast. Bez obzira koliko smo stari, zreli i neovisni, Bog i dalje kaže:
„Slušaj svoga oca, svoga roditelja, i ne prezri majku kad ostari.“ (Mudre izreke 23, 22)
Ako ih, nakon što ostavimo oca i majku, prestanemo slušati ili počnemo prezirati, nismo ih ostavili onako kao što bi Bog htio. Stvarno napuštanje od vitalne je važnosti za vjernost kako starimo, sazrijevamo i vjenčavamo se, a stvarno, trajno poštovanje, slušanje, poštovanje, slavljenje, briga, blagoslov i dalje su jednako važni.
Onima koji budu poštovali ispravno
Budući da nam Bog zapovijeda da poštujemo naše roditelje, možemo pretpostaviti da ćemo doći u napast da ih ne poštujemo. Možemo pretpostaviti da će poštovanje naših roditelja biti ponekad teško, zbunjujuće, pa čak i bolno. Da je roditelje uvijek lako voljeti, ne bi nam trebale zapovjedi da to moramo činiti. I sam kao relativno nov otac već znam da me neće uvijek biti lako voljeti. Imamo zapovijedi, poštivati roditelje, prakticirati iskrenost, odbijati seksualna iskušenja, negirati pohlepu i zavist, voljeti bližnjeg, upravo zato što vjernost neće doći prirodno, jednostavno ili bez napora.
Budući da će poštovanje naših roditelja često biti izazovno, Bog nam daje zapovijed – i obećanje. Pavao ponavlja tu zapovijed:
„Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer to je pravedno. Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji.“ (Efežanima 6, 1-3)
Onima koji poštuju oca i majku Bog obećava život i radost i sigurnost koje drugi neće doživjeti. Primijetite da ovo ne vrijedi samo za starozavjetni Izrael, nego i za današnju Crkvu. Pavao oživljava i zapovijed i obećanje. Obećana zemlja, međutim, više nije u Kanaanu, nego na otvorenim poljima i na visokim planinama i uz netaknute obale nove zemlje, novog neba i nove zemlje u kojoj Bog živi. (Otkrivenje 21, 1–3) A naše duše i sada udišu taj zrak i kušaju taj užitak dok prolazimo ovim prokletim i raspadajućim svijetom u Kristu.
Ovo obećanje ne jamči da će, ako budemo poštovali naše roditelje, naš zemaljski život ili naš odnos s njima nužno biti lakši ili bolji. Ali ustrajno poštovanje naših očeva i majki, posebno kada nije lako ili ugodno, dokazuje da smo čudesna djeca; djeca obećanja, djeca neba, izabrana i dragocjena djeca našega nebeskog Oca.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi samo za Novizivot.net.
PROČITAJTE JOŠ:
