Samoostvarenje zapravo znači u potpunosti ostvariti svoj puni potencijal, s obzirom na prirodu dobra. Ako osoba vjeruje da je njezin puni potencijal ostvaren ako posjeduje vrline kao što su dobrota, odanost, nepokolebljivost i druge, onda se smatra da je ona samo-ostvarena.
Pravilo samo-ostvarenja ne uključuje Boga kao vodstvo prema ostvarivanju ovoga stanja, iz razloga što se samoostvarenje, prema vjerovanju, može ostvariti u potpunosti zahvaljujući ljudskom snagom.
Stoga, koja je svrha Isusovog umiranja na križu ako smo samo po sebi već ostvarili naše maksimume? Znači li to da smo mi, kao ljudi, izbrisali samo svoje grijehe?
Premda psihološki koncept samoostvarenja tvrdi da trebamo biti nesebični, zapravo sami sebe zavaravamo. „Jer misli li tko da jest štogod, a nije ništa, sam sebe vara.“ (Galaćanima 6, 3)
Jednostavna, ali složena psihologija
Postoji nekoliko psihologa koji su proučavali izraz samoostvarenja tijekom godina: Kurt Goldstein, Carl Rogers i Abraham Maslow. Kurt Goldstein je rekao da je samoostvarenje najviši cilj kojeg netko biće može ostvariti, bez obzira na to radi li se o biljci, životinji ili čovjeku.
On tvrdi da je samoostvarenje instinktivan cilj, koji će se ostvariti sam po sebi. Rogersova definicija zapravo je znatno funkcionalnija. On tvrdi da je samoostvarenje cilj kojem neprestano težimo i kojeg ostvarujemo kroz psihološke i emocionalne procese.
Abraham Maslow definira samoostvarenje kroz stadije rasta i kroz nužne stvari, kao što su voda, hrana, krov nad glavom, obitelj, samopouzdanje, itd. On tvrdi da nakon što osoba ostvari ove razine rasta, ona navodno time doseže stadij samoostvarenja.
Iako ovo pravilo govori o osnovama ljudskog života i onome kako su one percipirane kroz ljudsku povijest, ono je u suprotnosti s onime što Biblija uči o tome kako nas je stvorio Bog. Prije nego što postanemo spašeni, neprestano pokušavamo učiniti stvari u životu onako kako mi mislimo da je najbolje.
Djelujemo po našim tijelima, jer je to jedini što znamo. Naše misli i osjećaji u središtu su naših svakodnevnih života. No Biblija nas uči u poslanici Galaćanima 2, 20:
„Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“
Svaka od modernih psihologija smatra neke od ovakvih studija zabrinjavajućim, jer samoostvarenje može voditi do stila života zasnovanog na osjećajima. No Bog želi da Mu vjerujemo i da se usredotočimo samo na Njega. Jesmo li doista dostigli taj stupanj u našim životima kada vjerujemo da možemo živjeti skladne živote bez Boga?
Isus je za nas već ostvario najviši cilj; spasio nas je od vječne odvojenosti od Boga, što smo pravedno i zaslužili. Pavao uči u poslanici Rimljanima 6 da smo oslobođeni od okova grijeha i da smo ujedinjeni s Kristom zbog Njegove krvi, Njegove žrtve.
Živi smo u Isusu Kristu. (Rimljanima 6, 11) Biblija nas također uči u Ivanovom evanđelju 14, 6 da je Isus „Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi po Ocu osim po meni.“ Isus je Put, On je Istina i Život. Ne možemo doći do samoostvarenja bez Isusa.
Osjećaji koje doživljavamo, za koje smatramo da su snažni u nama nisu istina. Stoga, vjerujete li onome što vam vaši osjećaji govore ili vjerujemo onome što Bog govori o nama? Odaberimo svakoga dana, koliko god možemo, vjerovati Bogu, a ne našim osjećajima.
Kada nam naši osjećaji nešto vrište, molimo glasnije, slavimo glasnije i dopustimo neka nas Bog preplavi sa svojim mirom.
Staro ”ja” nasuprot novoga stvorenja
„Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!“ (2. Korinćanima 5, 17)
Naše staro ”ja,” prije nego što je postalo spašeno od smrti i grijeha, bilo je u okovima naše humanističke prirode. Učeni smo i odgajani da vjerujemo u svijet, u ono što nam naša srca govore i da vjerujemo da će nas spasiti čovjek.
No Biblija nas uči u Psalmu 118, 8: „Bolje je uzdati se u Gospodina, nego se oslanjati na čovjeka.“ Biblija nas isto tako uči u Mudrim izrekama 3, 5-6: „Uzdaj se u Gospodina svim srcem! Na svoju razboritost ne oslanjaj se! Misli na njega na svim putovima svojim; i on će ti ravnati staze.“
Ono što je naše staro ”ja” pokušalo ostvariti, to naše novo stvorenje pokušava pustiti. Ako dopustimo da naši osjećaji upravljaju našim životima, to ostavlja puno prostora za Neprijatelja, koji dolazi i radi kaos i zbunjenost. Biblija nas uči u 1. Korinćanima 14, 33 da „Bog nije Bog zbunjenosti, nego Bog mira.“
Čak i donošenje odluke, koja je zasnovana na tom aspektu, uzrokuje zbunjenost. Znam ovo, jer sam to osobno iskusila. Bojimo se onoga tko smo i što postajemo, stoga se trudimo postati najbolji kakvi možemo biti, ali svojim vlastitim trudom. Ponekad, kada u naše umove dospije čovjekov savjet, znanost, religija ili filozofija, oni nas mogu zbuniti.
Što Biblija govori o ovome? Pročitamo poslanicu Kološanima 2, 8-11:
„Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na “počela svijeta”, a ne na Krista. Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti.“
Ako smo zaista Isusovi sljedbenici, onda je ovo istina. Naša postignuća, želja za samoostvarenjem, to zapravo nije fokus naših života. Ako nam Bog daje sve što nam je potrebno i više od toga, zašto da se trudimo i ”izgaramo” u pokušavanju da postanemo netko tko nikada ne bismo trebali postati?
Završna molitva
Oče, hvala Ti na Tvome miru, ljubavi i spasenju, koje si nam dao po svome Sinu, Isusu Kristu. Oče, molim Te za one koji su izgubljeni, slomljeni ili koji se bore kako bi preživjeli.
Molim za to da i oni budu spašeni i da shvate da si Ti, Bog, sve što im je potrebno. Molim za to da naš identitet ne zasnivamo ni na čemu svjetovnom, nego samo u Tebi. U Isusovo ime, amen.
Autorica: Rebecca Mashburn; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Ibelieve.com
