3 razloga zbog kojih Isus nije mogao počiniti grijeh

Je li Isus mogao počiniti grijeh? Poslanica Hebrejima uči nas da je Isus bio kušan, ali da nikada nije pao u grijeh. 

Jedan od stihova u Novome zavjetu koji nam pruža najviše utjehe svakako je Hebrejima 4, 15: „Mi nemamo, naime, jednog velikog svećenika nesposobnog suosjećati s našim slabostima; on je bio iskušan u svoj sličnosti s nama, ali bez grijeha.“

Pruža nam suosjećanje jer ne samo da identificira Isusa kao Velikog svećenika, nego uz to povezuje svećenstvo s Njegovim suosjećanjem, koje je rođeno iz iskustva kušnji, koje je Isus osjetio kao čovjek.

Kada se suočavamo s iskušenjima, tražimo pomoć od nekoga tko je prošao slično kroz što prolazimo i mi, nekoga tko nam može pružiti perspektivu i nadu na temelju svog iskustva. U pogledu vjere, ovakvo suosjećanje može ili spasiti život ili biti smrtna osuda; može učiniti razliku između ustrajnosti u borbi i odustajanja. 

Isus, kao naš suosjećajni Svećenik, pomaže nam u ustrajnosti u kršćanskom životu. (Hebrejima 4, 14) Zbog toga što Isus dijeli našu ljudskost u potpunosti, čak i nakon uskrsnuća i nakon uzdignuća na položaj Velikog svećenika, On se u cijelosti može povezati sa svime onime kroz što prolazimo. 

Dio naše slabosti odnosi se na našu sposobnost da budemo kušani grijehom. Dobro su nam poznata iskušenja grijeha ovog palog svijeta. No poslanica Hebrejima uči nas da je Isus bio kušan, ali da nikada nije sagriješio. Nikada nije pokleknuo. Hebrejima 4, 15 to potvrđuje i u vezi toga se svi kršćani slažu. 

No je li mogao? Je li Isus mogao sagriješiti?

Ovo pitanje povezano je s onime što teolozi nazivaju grješnost ili mogućnost činjenja grijeha i besprijekornost ili nemogućnost činjenja grijeha Krista. Ovo pitanje, koje je dobro, odnosi se na to je li Isus u cijelosti povezan s nama kroz svoju ljudskost. Ponovno, pitanje ovdje ne glasi je li sagriješio, No s obzirom na to da u stvarnosti nije sagriješio, je li mogao u teoriji?

Tri razloga zašto Isus nikada nije mogao pasti u grijeh

Na ova pitanja trebamo dobiti negativne odgovore iz tri razloga: zbog onoga tko Isus jest, zbog Njegovog posredništva i Njegove svrhe. 

1. Ono tko Isus jest 

Svaki puta kada pomislimo ili čitamo o Isusu u evanđeljima, trebamo se podsjetiti da je On vječni Božji Sin, koji je postao čovjekom. Da, Isus ima dvije prirode, ali te dvije prirode su ujedinjene, bez ikakvih podjela ili zbunjenosti, u jednoj Osobi. Ljudska priroda Božjeg Sina nikada nije postojala odvojena od onoga tko Isus jest. 

Druga osoba Trojstva dobila je prirodu čovjeka. Ta priroda ne djeluje, jer priroda čovjeka ne djeluje; osoba djeluje. Druga osoba Trojstva je ona koja djeluje. Ako je Isus mogao sagriješiti kroz svoju ljudsku prirodu, to bi značilo da bi član Trojstva mogao sagriješiti, što je nemoguće za Božje Trojstvo. 

2. Njegovo posredništvo

Riječ posredništvo odnosi se na Duha Svetoga. Isusovo postajanje čovjekom nastalo je kao rezultat rođenja od strane djevice Marije, po Duhu Svetom. (Luka 1, 35) Otac je Sinu dao Duha ”bez mjere.” (Ivan 3, 34) Isus je bio pomazan Duhom postupkom krštenja. (Matej 3, 16) Isus je iskusio potpuno zajedništvo s Duhom tijekom svog života u tijelu čovjeka na Zemlji. (Djela 10, 38) 

U očuvanju Njegova imena, Duh Sveti uvijek je vodio Sina svetim putevima pravednosti; čak i onda kada bi ti putevi bili prožeti iskušenjima. 

3. Njegova svrha

Prema poslanici Efežanima 1, 3-5, naše spasenje dio je Božjeg vječnog plana, u kojemu Otac „na temelju svrhe, koja se temelji na Njegovoj volji,“ nas vječno ujedinjuje sa Sinom, tako da je Isus naša glava i posrednik za otkupljene ljude. Isus se s ovom svrhom slaže u Ivanu 17, 4: „Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.“ 

Središnji dio tog djela nije se odnosilo samo na Isusovu aktivnu poslušnost, koju je prikazivao kao drugi Adam (Rimljanima 5, 12-21; 1. Korinćanima 15, 20-22; 45-49), nego i po tome što se Isus ponudio „kroz vječnog Duha, bez mrlje Bogu.“ (Hebrejima 9, 14) Da je Isus mogao sagriješiti, Njegova svrha, zbog koje je rođen kao čovjek, bila bi dovedena u pitanje. 

No ne znači li sažetak ova tri razloga da iskušenja s kojima se Isus susreo, nisu bila prava ili da nisu bila ista iskušenja s kojima se susrećemo vi i ja danas?

Istinska iskušenja, za nas

Krist je prošao kroz kušnje kao naš posrednik. (Rimljanima 8, 2-4) Prošao ih je umjesto nas, kao naš predstavnik. Dok je Krist bio kušan, Duh je bio aktivan. 

Sjetimo se iskušenja u divljini. Nakon Isusova krštenja i pomazanja Duhom, Duh Ga je odveo u divljinu, kako bi bio kušan. Iako Isus nije posjedovao palu prirodu, tako da Ga nikakve žudnje pale prirode nisu kušale iznutra, sila iskušenja došla je izvana. Matejevo evanđelje 4, 11 bilježi da su Isusu anđeli služili nakon đavlovih kušnji. Ovo je zasigurno bilo potrebno, jer su kušnje u divljini bile stvarne. Njegove kušnje nisu bile sam vježba. One su bile stvarne i Isus ih je osjetio, zbog nas. 

Leon Morris zabilježio je da bezgrješnost povećava silu iskušenja: 

„Čovjek koji popusti određenom iskušenju nije osjetio njegovu punu snagu. Popustio je dok je iskušenje još imalo nešto u rezervi. Samo čovjek koji ne popusti iskušenju, a koji je, u pogledu te kušnje, bezgrešan, spoznao je puni opseg te napasti.“ 

Mi osjećamo iskušenja svakodnevno. Poput Adama, prečesto se oslanjamo sami na sebe, nakon čega slijedimo iskušenje u grijeh. Hvala Bogu na novome Adamu, koji se, kroz apsolutnu poslušnost, uvijek neprestano predavao Bogu, u sili Duha Svetoga i nikada nije pokleknuo. Isto onako kako je Adamov neuspjeh po prirodi dio nas, tako je i Isusova pobjeda nad iskušenjima naša na natprirodan način, po milosrđu, ako Mu se predamo u vjeri. 

Istinska ljudskost, za nas 

Uobičajen prigovor za Isusovu besprijekornost odnosi se na to da ako Isus nije mogao sagriješiti, to je zato što je On Božji Sin na prvome mjestu. Jer, Adam, prvi čovjek, mogao je sagriješiti i kao što znamo, možemo i mi. No je li mogućnost činjenja grijeha ključna za našu ljudskost? Ako bi se mogućnost činjenja grijeha oduzela, bismo li zbog toga bili manje- ljudi?

Svaki prizor koji prikazuje puninu ljudskog života u Bibliji, prikazuje odsutnost grijeha. Nadalje, vječna nada kršćana odnosi se na življenje bezgrješno na novim nebesima i novoj Zemlji. Nikakav grijeh više neće ući, niti potencijalno, u naše živote. Proces posvećenja bit će završen i naša će ljudska priroda biti proslavljena. (Rimljanima 8, 30) Tragovi staroga Adama zauvijek će biti obrisani, a mi ćemo spoznati značenje hodanja s Bogom, u Njegovoj prisutnosti, kao potpuno živi ljudi. 

Poput Isusa, nećemo biti u mogućnosti sagriješiti, no zbog toga nećemo biti manje ljudi. Štoviše, postat ćemo bolji ljudi, dok budemo iskusili vrhunce svrhe kao Božji prijatelji po savezu. 

Isus je prvi živio ovakav život. Hvala Bogu, On je izdržao sva iskušenja. Stoga, Isus je naš Visoki svećenik, koji suosjeća s nama, koji nam je dao svoju snagu, koja nam je potrebna kako bismo izdržali sve što je pred nama, sve do ulaska u puninu vječnog života. 

Isto tako zahvaljujemo Bogu na tome što je Isus rođen i živio kao čovjek, kako bismo mi mogli postati poput Njega. Isus je najbolji primjer. Kao čovjek, Isus se odupro svakoj kušnji, kako bismo mi mogli, poput Njega, reći ne grijehu. 

Autor: Blair Smith; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Thegospelcoaliton.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Thegospelcoalition.org koje vrijedi za Novizivot.net.

PROČITAJTE JOŠ:

NAJNOVIJE

NE PROPUSTITE!