Boriti se protiv grijeha nečinjenja znači odbiti zapletanja u svjetovne živote. Znači ne biti odvraćen od služenja Kralju i našoj nebeskoj domovini.
Često nisam uspio prepoznati, a kamoli izdržati napast voljenja svoga života na ovom svijetu. To se ne pokazuje u velikim djelima grijeha koje počinim, nego u dobrima koja ne činim. Kriv sam za ono što je Charles Spurgeon nazvao “grijeh nečinjenja“.
Kako se klasično razumije, grijeh nije samo činjenje zla, nego i neuspjeh u činjenju dobra ili propust. Više mi je stalo do prvog nego do drugog. U kulturi koja još uvijek plovi pod prividom teističkog morala, skloni smo prosuđivati sebe prema onome što radimo umjesto prema onome što ostavljamo nedorečenim. Ali ratovi se ne dobivaju samo u obrani.
I o kakvim slavnim bitkama ovdje govorimo, u koje se ne upuštamo. Nije li nam najveća privilegija sudjelovati? Bilo bi dovoljno gledati iza zidina utvrde; puhati u trube i biti pod zastavom, čast. Ali biti pozvan od samoga Kralja, koji je odredio svoj oklop, obitelj koja će zajedno s vojnikom hodati i izgubljene duše koje treba spašavati; kako se tomu možemo oduprijeti? Osvajač, Kralj, Lav iz Judinog plemena, stoji usred bitke. Zar vas vaša krv ne potiče da Mu se pridružite?
Za one od nas koji smo se skrasili i udebljali moramo puno naučiti od ljudi Rubena i Gada, dva izraelska plemena koja su se pokolebala na rubu Obećane zemlje. Bili su u iskušenju s grijehom propusta, “grijehom nečinjenja,” grijehom polaganja oružja prije nego što je rat završio i prije nego što je Božji narod zaposjednuo zemlju. Iako se neaktivnost u Božjoj misiji može tretirati kao bezazlena, Bog to tretira kao ozbiljan grijeh, pa bismo tako trebali i mi.
Pleme onih koji mirno stoje
Ova dva plemena, ljudi Rubena i Gada, bili su od dvanaestorice koji su krenuli iza Mojsija prema Obećanoj zemlji. Kao djeca, ti su ljudi napustili Egipat kroz krvave dovratnike i razdvojeno more. Kako su postali punoljetni, borili su se protiv Sihona i Oga u pustinji. Njihov naraštaj, za razliku od njihovih očeva, pokazala se vjernom u Božjoj kampanji odlaska u Obećanu zemlju.
Ali sada su stigli u neku ugodnu zemlju koja odgovara njihovim potrebama i bili su u iskušenju da ne nastave sa svojom misijom. Ti ljudi nisu željeli grad na brežuljku, zemlju kojom teče mlijeko i med; željeli su zemlju za pašu. Stoga su zamolili Mojsija za razrješenje dužnosti:
„…kraj što ga Jahve osvoji pred izraelskom zajednicom – kraj je pogodan za stočarstvo; a sluge tvoje bave se stočarstvom. Ako smo stekli blagonaklonost u tvojim očima”, nastave, “neka se ovaj kraj dade u posjed tvojim slugama. Ne šalji nas preko Jordana!“ (Brojevi 32, 4-5)
Jednostavna molba. Dovoljno pristojan upit. Ali Bog i Mojsije to nisu vidjeli na ovaj način. Božji ljudi i danas, nastanjeni u prikladnim zemljama poput Amerike, trebaju čuti njihov odgovor.
Grijeh nečinjenja
Mojsije odgovara narodu Rubena i Gada:
„Zar da vaša braća idu u rat, a vi da ostanete ovdje? Zašto odvraćate srca Izraelaca da ne prijeđu u zemlju koju im je Jahve predao? Tako su učinili i vaši očevi kad sam ih poslao iz Kadeš Barnee da izvide zemlju. A sad vi – grešni naraštaj – ustajete namjesto svojih očeva da još povećate srdžbu Jahvinu na Izraela. Ako se od njega odvratite, on će još produžiti vaš boravak u pustinji; tako ćete upropastiti sav taj narod.“ (Brojevi 32, 6-8; 14-15)
Primijetite tri optužnice protiv njih.
Odustali ste od svoje misije.
Iako bi desetero plemena išlo u boj, Gad i Ruben su opisani kao oni koji bi samo “sjedili ondje.” „Hoće li vaša braća ići u rat dok vi sjedite ovdje?“ Ti ratnici nisu namjeravali samo “sjediti tamo.” Naprotiv, bili bi zauzeti ispašom stada, izgradnjom kuća, utvrđivanjem svog grada i razvojem zemlje u prikladno prebivalište.
Nisu bili lijeni ili kukavički muškarci koji su samo sjedili i gledali dok im se braća upućuju u borbu. Ipak, zbog povlačenja iz Velikog poslanja, u kojem su trebali čuvati ovce poput pastira, Mojsije ih upravo to prikazuje. Prikazuje ih kao ljude koji gube vrijeme jer su zlorabili vrijeme.
Bez obzira koliko su bili zauzeti drugim stvarima, uglednim stvarima, Big ih je u Bibliji opisao kao ljudi koji su zauzeti pukim čučanjem, ljudi koji ne čine ništa važno, sve dok bi ostali povučeni.
Naudili ste svojim suborcima.
Takav bi prizor mogao navesti i druga Božja plemena da ne čine ono što im je Bog rekao neka čine. Mojsije ih stoga pita:
„Zašto želite u srce izraelskog naroda uliti obeshrabrenje, kako ne bi mogao otići u zemlju koju im je Gospodin dao?“
Nesudjelovanje nije neutralno. Kao što svaki športaš ili vojnik ili član obitelji zna, apatija jednog utječe na odlučnost svih. Ruben i Gad prijetili su ne samo time što će ogriješiti sebe, nego i time da će svojim postupkom utjecati na poslušnost drugih. Tada ostala plemena ne bi bila u punoj snazi, protiv većih i već uspostavljenih naroda u toj zemlji.
Sagriješili ste protiv Gospodina.
Imali su nevjernu sličnost sa svojim precima. Mojsije to brzo ističe: „To su učinili vaši oci kad sam ih poslao iz Kadeš-Barnee neka izvide zemlju.“
Njihovi su očevi otišli špijunirati zemlju, a svi osim Kaleba i Jošue vratili su se s izvještajem koji je obeshrabrio ljude. Zbog njihovog obeshrabrenja narod se nije usudio ući i osvojiti zemlju koju je Bog obećao Abrahamu. Njihovi su očevi putovali do ruba Kanaana i okrenuli se natrag kad ih je Bog pozvao naprijed. Njihovi su očevi bili previše plahi, a sada im je bilo previše ugodno.
Kao odgovor, Mojsije ne štedi riječi. Naziva ih leglom poskoka, grješnim ljudima, koji bi Izrael poslali u drugo lutanje divljinom, koje bi dovelo do njihove smrti ako bi to zlo učinili u Gospodinovim očima. (Brojevi 32, 15) Svaki čovjek mora nastaviti misiju sve dok sva plemena ne dobiju svoje nasljedstvo. Moraju se pokajati za grijeh nečinjenja i hodati s Božjim narodom.
Kako se činitelji ničega kaju
Ljudi iz Rubena i Gada zaista su se kajali zbog svog grješnog zaustavljanja:
„Onda se oni primaknu k njemu i reknu: “Mi bismo ovdje podigli torove za svoje blago i gradove za svoju nejačad, a sami ćemo pograbiti oružje i poći na čelu Izraelaca dok ih ne dovedemo na njihovo mjesto. Naša nejačad neka ostane – zbog stanovništva ove zemlje – u utvrđenim gradovima. Mi se svojim kućama nećemo vraćati sve dok svaki Izraelac ne zaposjedne svoju baštinu.“ (Brojevi 32, 16-18)
Gradili bi i naseljavali, ali najprije će se boriti.
I Gospodin ih drži odgovornima za ovo, zahtijevajući od svakog vojnika neka uzme oružje i pređe preko Jordana “pred Gospodinom,” sve dok zemlja nije bila pokorena pred Jahvinim budnim očima. (Brojevi 32, 20-24) Ako ne bi uspjeli učiniti ono što su obećali, čuli bi Mojsijeve uklete riječi kako slijede njihove korake, dok se povlače: „Evo, sagriješili ste Gospodinu i budite sigurni da će vas vaš grijeh razotkriti.“ (Brojevi 32, 23)
Bismo li trebali samo sjediti i ne činiti ništa?
Bog će možda još mnogima od nas, suvremenih ljudi Gada i Rubena, postaviti jedno jedino pitanje, koje će se usredotočiti na srž naše muškosti: „Hoće li vaša braća ratovati dok vi ovdje sjedite?“
Previše, uključujući i mene, pronašlo je svoje domove na Zapadu. Uživamo u vjerskoj slobodi i s vremena na vrijeme molimo: „Dođi kraljevstvo Tvoje.“ Imamo suprugu, dvoje djece i ugodnu egzistenciju; zauzeti smo, bez sumnje, nečim dobrim. Ne smetamo svijetu ni đavlu, a zauzvrat ni oni nas ne muče puno. Neka nam Sotona ponudi zemlju gdje će stoka tumarati, topli obrok, toplu postelju, a mi ćemo zadovoljno sjediti i nećemo prelaziti rijeku.
No naš nam je Kralj dao zadatak:
„Isus im pristupi i prozbori: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Matej 28, 18-20)
Ova misija još nije dovršena. Naše zakletve još nisu ispunjene. Nemaju svi Božji izabranici svoje nasljedstvo. Naše osvajanje još nije potpuno; ostajemo na pogrešnoj strani Jordana. „Naprijed kršćanski vojnici, stupaju kao da idu u rat,“ tekstovi su koji su nam oporučno ostavljeni iz žuljevitih ruku. Ali zbog mirnih načina življenja prevelikog broja ljudi u crkvama, čovjek pomisli da nam je rečeno: „Sjednite mirno, kršćanski vojnici, dok vas od sjedenja ne zaboli stražnjica.“
Boriti se protiv grijeha nečinjenja znači odbiti zapletanja u svjetovne živote. Znači ne biti odvraćen od služenja Kralju i našoj nebeskoj domovini. Ne izgubiti iz pogleda misiju, bez obzira na to koje nam se druge vrijedne potrage predstavljaju. Sjetiti se da su brak i obitelj dijelovi misije, a ne sama misija. Ne možemo se odmarati dok Krist ne dobije duše za koje je umro. Svetost čeka na prvim crtama. Naš poziv, naša privilegija, naša radost nalaze se – naprijed.
Izvor: DesiringGod.org; Prijevod: Ivan H.; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje portala Desiringgod.org koje vrijedi za portal Novizivot.net.
