Kakvo je blago znati da će Otac napustiti svoje vjerne ovce i doći za onom koja je odlutala daleko. Gdje bih ja bila bez Njega?
Prije nekoliko godina, odvela sam svoju djecu u Orlando na Floridi, gdje smo proveli pet dana u posjeti Disney i Universal tematskim parkovima. To je bila proslava, nagrada jer smo prošli kroz najgore dane naših života. Bila je to prilika za nas četvero da budemo daleko od dnevnih opterećenja i samo trošimo naše vrijeme na smijeh, na uživanje u životu i zajedničkom druženju.
U to vrijeme, moje najstarije dijete je bilo veliki fan Harry Pottera, a Čarobnjački svijet Harryja Pottera u studiju Universal je bio relativno nov. Djeca su mu se veselila kao vrhuncu putovanja. Tog jutra, dječaci su odjenuli Harry Potter majice i krenuli smo u park. Moram vam reći da sam možda bila malo luda da sama povedem troje djece, u dobi od 7, 9, i 12 godina, preko pola Amerike.
Planirali smo naše putovanje van sezone, tako da se ne bi borili s ogromnim gužvama, no Svijet Harry Pottera je bio pretrpan! Činilo se kao da je Hogwarts Express prošao kroz svaku zemlju na putu za Orlando. Voditi računa o troje male djece bio je izazov.
U jednom trenutku, moji momci su odlučili voziti jedan od brzih vlakova. Moj mlađi sin bio je za malo niži od 137cm potrebnih da se vozi na ekstremnijim vožnjama. No, u nastojanju da iskusi sve, mjerio se na ulazu u brzi vlak. Na njegovo oduševljenje, rekli su mu da je dovoljno visok!
Skupa koračajući, moji dječaci su otišli. Obećala sam da ćemo ih njihova sestra i ja čekati na dnu, a onda ćemo nastaviti naš dan. Nakon kratkog vremena, vidjela sam svog starijeg sina kako dolazi k meni… ali moj mlađi sin nije bio nigdje na vidiku.
Stariji sin mi je rekao da su opet na vrhu mjerili visinu njegovog brata, i utvrđeno je da on ipak nije bio dovoljno visok da se vozi. Radnici su ga poslali niz izlaz sa vlaka, samog i na drugačiji put od onog kojim su dječaci išli zajedno. A Cole se nije vratio natrag meni.
Odjednom, panika nastupa. Počela sam vikati za njim, gledajući svud po gomili. Potražila sam radnike za koje sam mislila da bi mogli biti u mogućnosti da mi pomognu. Poslala sam njegovog brata natrag prema izlazu s vožnje, u nadi da bi se mogao nekako slučajno sresti s mojim izgubljenim djetetom. Sigurna sam da je obični strah na mom licu ispričao priču svima koji su me vidjeli.
“Cole!”, vikala sam mahnito, ponavljajući.
Na kraju, slatki par koji je govorio vrlo malo riječi na engleskom jeziku počeo je tražiti sa mnom. Kroz moj loš španjolski i njihov loš engleski, bili smo u mogućnosti komunicirati o boji kose i boji očiju moga sina. Napokon shvativši da su oba dječaka nosili istu majicu, pokazala sam im što je Cole nosio.
Nastavila sam stajati na istom mjestu, nekako u nadi da će moj izgubljeni dječak pronaći svoj put natrag. Nastavila sam vikati, panika je rasla sa svakim trenutkom. Suze su potopile moje lice dok sam pokušavala utješiti njihovu prestravljenu sestricu.
Nakon onoga što se činilo kao vječnost, ovaj dragocjeni par koji govori španjolski je došao, žureći prema meni – s mojim sinom. S povicima “Gracias, Gracias,” rastopila sam se u lokvi suza dok sam grlilabsvoje dijete. Ništa na svijetu nije bilo važno u tom trenutku, osim da moj sin više nije bio izgubljen. Bio je siguran i ponovno u naručju svoje voljene majke.
Sveto Pismo nam govori da smo poput moga sina. Mi smo ovce, skloni lutati. Gubimo svoj put, ponekad vlastitim lošim izborima, a ponekad zavedeni od strane drugih. No, baš kao što sam učinila s mojim sinom, Otac obećava da će nas tražiti, neumorno juriti, dovesti nas natrag u ovčinjak sigurno.
“Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe, zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.” (Evanđelje po Mateju 18,12-14)
Baš kao što je moj sin izgubio svoj put u tematskom parku tog jutra u veljači, bilo je i vrijeme kada sam lutala daleko od sigurnosti moga nebeskog Oca. Moj brak je bio rastrgan preljubom, moja ponuda oprosta odbačena. Moj pozicija, kao pastorove supruge je bila oduzeta od mene sa mojim razvodom. Moja financijska stabilnost razbijena. Većina svega što sam cijenila je nestalo u trenu.
Provela sam cijeli svoj život hodajući s Bogom, i reći da sam bila ljuta na Njega je podcjenjivanje. Sjećam se da sam razmišljala, čak govoreći, da, ako je to bio blagoslov koji sam dobila od moje poslušnosti Bogu, nisam bila sigurna da sam htjela živjeti život na Njegov način. Odredila sam da ću živjeti život po svojim uvjetima, još uvijek ići u crkvu nedjeljom, ali i stvarati vlastite odluke za ostatak tjedna. Tako velika većina kršćana ionako živi, zaključila sam.
Uplašila sam se, prepuštena sami sebi podižući troje djece. Bila sam usamljena, odbijena. Tražila sam sigurnost, i našla sam je u vezi. Jedino što sam željela je biti voljena, zaštićena, da se osjećam sigurno. I tu, u naručju čovjeka, osjećala sam se sigurno.
Kako su dani odmicali, znala sam da je Bog zvao moje ime. No, nastavila sam trčati. Što sam više trčala, više me je slijedio.
“Primi svoju sigurnost od mene,” čula sam kako odjekuje kroz udubljenja mog srca iz dana u dan. “Ja sam ovdje, čekam da ti pružim dobrodošlicu. Ja ću te zaštititi. Ja ću brinuti za tebe. Obećavam da ćemo biti u redu… zajedno.”
Na kraju, veza se prekinula. Nekako sam znala da me Bog štiti u budućnosti koju je isplanirao za mene. Sjećam se veoma jasno da sam zastala i predala se.
“Gospode, ne želim ovo putovanje,” započela sam, “ali dokle god ćeš koristiti ovu situaciju i učiniti nešto iznenađujuće za mene, tako da možeš učiniti nešto iznenađujuće kroz mene, ja ću ga prihvatiti. Ne dopusti da moja bol bude uzalud.”
Tijekom sljedećih mjeseci, počela sam shvaćati novu dubinu ljubavi Očeve. On je toliko milostiv i vjeran! Dok sam radila sve što sam mogla da bježim od njega, On je odlučio da me slijedi. Dok sam učinila sve što sam mogla da se sakrijem od Njega, on je došao u potrazi za mnom. Borio je ljutu bitku za moje strasti. On nije namjeravao ostaviti me u mom grijehu, ostaviti me u nemilosti. On me je toliko volio da mi je pružio dobrodošlicu, čak iako sam bila prljava i nevjerna, kao što sam bila.
I Bog je bio tako vjeran odgovoriti na moju molitvu, da u meni učini nešto nevjerojatno. Moj odnos s Kristom danas nije nimalo sličan mom odnosu sa Njim od prije. Intimnost, razumijevanje ljubavi i njegove milosti, dnevna šaputanja od mog Spasitelja. To je kao da Ga nisam poznavala prije. (Job 42,5).
Iako nisam ponosna na to vrijeme u mom životu, vrlo sam zahvalna za lekcije koje me Bog naučio. Imam puno veću zahvalnost za njegovu vjernost, njegov oprost. Imam dublje razumijevanje njegove milosti, blagodati i oprosta. Shvaćam koliko me doista voli. I mogu reći da je moja vjera testirana i iskušana, a ja nemam ni jednu sumnju da sam Njegova do same srž svoga bića.
Kakvo je blago znati da će Otac napustiti svoje vjerne ovce i doći za onom koja je odlutala daleko. Gdje bih ja bila bez Njega?
Jeste li lutali od sigurnosti svog Spasitelja? Bježite li u susret boli i patnje? Jeste li u potrazi za sigurnosti negdje osim kod svog Dobrog Pastira? Ako je tako, zastanite i čujte Ga kako zove vaše ime, poziva vas doma, Njemu. On vas voli. On je ostavio one vjerne da dođe naći vas, bez obzira gdje ste i što radite. Slijedite zvuk Njegova glasa, i vratiti se Spasitelju. Nikada neće požaliti.
Autorica: Dena Johnson; Prijevod: Blaženka Š.
